Za Okruglim stolom u sklopu Festivala umjetnosti i tolerancije bilo je prilike čuti da istarsko iskustvo nije nepoznato i drugim regijama u našoj blizini

Kako se naoko običan i svakodnevni život, našao u temi tolerancije i umjetnosti , ne samo istarski, kojega su na dugo vremensko razdoblje obilježile „glad i bijeda“, domoći bi rekli „vela siromašćina“ Istre, upravo je na tim temeljima  Istra prerasla u novu kvalitetu. Istru prepoznatljivu kao najtolerantniju regiju u Hrvatskoj. 

Za Okruglim stolom, organiziranom u sklopu Festivala umjetnosti i tolerancije „LABINA“, bilo je prilike čuti  da istarsko iskustvo nije nepoznato i drugim regijama u našoj blizini. O nevoljnim iskustvima kroz prethodna stoljeća svjedočili su gosti iz susjednih regija.  

Prije svega pjesnik i pisac, Nenad Šaponja, a onda i direktor kulturnog centra „Miloš Crnjanski“ u Novom Sadu, kazao je, “ Ne samo Istru, i Vojvodinu je trebalo naseliti, jer je još u 17.stoljeću u Banatu živjelo svega dvije  do 5 tisuća stanovnika, a prostori srednjeg i južnog Banata i dio Bačke bili su pod močvarama. Vladala je malarija, nije bilo ljudi, jer se ova sitna brojka stanovnika, gubila na velikom prostoru. Strah vladara za opstanak zbog slabe naseljenosti jednako je bio prisutan (kao u Istri) i u Vojvodini.

U doba Jozefa i Marije Terezije, stvari su donekle riješene prokopavanjem kanala za isušivanje močvara i izgradnjom kanalizacije. Krenula je kolonizacija sa raznih strana, čak iz Španije i Francuske, kad su protjerali Habsburgovce, koji su se kao pristaše naselile pored Beča, a vlast nije znala što s njima, poslala ih je u Zrenjanin. Postoje 2/3 španska sela, pa i čitav dio Zrenjanina, gdje su dominantno živjeli španci (španjolci). I danas su tamo njihova prezimena, ali se nitko ne izjašnjava kao španac.  Nisu se toliko asimilirali, koliko su nestali poslije haranja tuberkuloze i malarije.

U Vojvodini su inače svi „dođoši“, zapravo kolonisti, i uvijek se obnavlja, ta mikro mržnja i različitost prati. Čak i kod ljudi koji dolaze iz istog kraja, ali malo kasnije. Jedna uzrečica kaže, „Da, da, svi su ovdje došli, ali neki ranije“.

Vojvodina  ima 26 nacija, 5 baš velikih kao Mađari, Hrvati, Rumunji, Slovaci, a i Rusini koji su valjda tu autohtona nacija, ne postoje ni u Ukrajini, vrlo specifičan narod,  ima ih 13 tisuća, koncentrirani su u Ruskom Krsturu i  Novom Sadu. Osobno znam jedno petnaestak pisaca Rusina, dakle oni su iznjedrili svoj književni časopis, imaju novine, tv emisije, 13 tisuća ljudi je u cijelom narodu i mislim da to je primjer tolerancije i razumijevanja.  Vojvodina je u tom smislu u dobroj mjeri lijepi primjer, i vidim sličnost sa Istrom.

Tolerancija je i utjecaj na stvarnost, i  evo lijepi primjer, solucija bivše Jugoslavije i solucija Čehoslovačke. Biti tolerantan, se daleko više isplatilo. Česima i Slovacima! Na žalost našu.

Međutim, moj osobni primjer je, (a pjesnik sam prije nego i pisac) da mi kao ljudi zapadnog dijela svijeta, imamo određene stereotipe, pogotovo mi Srbi prema Turskoj.  Skoro da ih ne vidimo da postoje kao ljudi. Međutim, kad odete tamo, sa dva kofera stvari i toliko predrasuda, trebate ostaviti te kofere i zanemariti ono što nosite. I samo treba gledati i slušati. I prvi dojmovi pokazat će vam, da ste bili potpuno u krivu,  primijetit ćete da su bazično ljudi svugdje isti“, rekao je Nenad Šaponja, kao pjesnik i pisac iz Novog Sada.

Miloš Latinović, direktor teatra BITEF, rođen u Kikindi, studirao i živi u Beogradu. Počeo je s pitanjem „ Znate li koje je najkraće vrijeme? I odgovorio. „Od žutog do zelenog svjetla na semaforu. A kad zatrubi iza vas, to je tolerancija“.

„Živeći na nekoliko mjesta u Beogradu, pokušavao sam svoju banatsku toleranciju primijeniti ali bez uspjeha, jer neke druge reakcije postoje na priču o prihvaćanju novodoseljenih. Međutim,

Vojvodina je nešto drugo, veliku većinu gradova u Banatu osnovali su vojnici. Kikinda je vojna točka, Temišvar je tvrđava. Ti gradovi su nastali na mjestima gdje su se susretali ljudi koji dolaze iz Alzasa i Lorene, Nijemci sa francuskim jezikom. Priča o Špancima (čuli smo od Nenada Šaponje)  koji su došli u Zrenjanin da bi ratovali ti vojnici, taj dio grada gdje su se naselili zvao se Nova Barcelona. Imali su čak pravo da kuju svoj novac.

Došli su iz suhog kraja u blato i močvarnu Vojvodinu. I pomrli su od tuberkuloze jer se nisu mogli prilagoditi načinu života. Prije svega klimatskoj promjeni.

Mnoga mjesta u kojima se živjelo,  opstala su zahvaljujući iskopanim kanalima i isušenim rijekama i močvarama. I tako je nastala nova mogućnost naseljavanju ljudi. Dolazili su i Bijeli Rusi bježeći poslije revolucije, Jevreji sa trgovačkim kapitalom i svojim poslovnim vještinama, i to je prostor u kojem se živjelo, uvijek volim reći u jednom suživotu, a tu je u stvari bio život.

Oni su bili okrenuti jedni drugima, poštovali svoje, i vrednovali ono što drugi imaju. I to je neka obaveza koju ja nosim sa sobom, da pokušam ne biti težak drugima. I ako mogu nešto učiniti u svom životu, to je da ne maltretiram i ne budem problem nekom uz sebe. A bavim se takvim poslom da je nužno biti pošten prema svim tim ljudima koji su i  obaveza  i trudim se da ju ispunjavam, maksimalno i u ovim godinama,

E sad na temu tolerancije, za vojvođanskim stolom uz kavu, kad se zametnula priča, kako se razveo jedan, lokalno poznati par, na pitanje, a Što se razveli?, Odgovor je bio kratak i jasan „Neće niko,  nikog da trpi“, rekao je Latinović.

Iz Virovitičko podravske županije,  Miran Hajoš, savjetnik za kulturu Ministarstva kulture i medija

„Moja Županija i Virovitica, gradić od 20-ak  tisuća stanovnika, ima profesionalno kazalište sa svojim ansamblom, vodio sam ga 27 godina i bio direktor Kazališta koje je bilo bitna stavka na karti Hrvatske“ rekao je uvodno Hajoš.

„Tema su dvije ključne riječne umjetnost i tolerancija, čiji spoj je sjajan, a kroz spoj te dvije riječi dolazi često do zloupotrebe u smislu da se podrazumijeva, da su umjetnici tolerantni i onda ih  se iskorištava, i često se pod toleranciju i svašta prodaje.

I zato što smo tolerantni, kad prešutno pustimo, na kraju ispadne kao nekakva tolerancija, a nije. Tolerancija je vrlo individualna stvar, za mene ne postoji Istra je, ovo nije, ne. U Hrvatskoj smo na žalost svi taoci.

Tolerancija po meni isključivo dolazi iz obitelji, kako si odgojen, i okolina utječe na tebe, i situacija u kojoj se nalaziš. Moja majka (nažalost pokojna je) Slovenka, otac Hrvat, nosim mađarsko prezime, iz Jugoslavije, sve mi je to jasno i normalno i zapravo i tolerancija u političkom smislu vrlo jasno i nažalost, najviše me boli iskorištavanje i demokracije ovakve, a naravno i tolerancije, jer uvijek ispaštaju oni koji su tolerantni i oni koji su demokrate, a najbolje profitiraju oni koji te dvije situacije i dvije riječi koriste za autokraciju.

Glumac, Zijah Sokolović, „Kada sam došao u Austriju pisalo je svi različiti ali sa istim pravima i za mene je to bilo jako dobro, jer sam različit, došao sam u tu sredinu i imam ista prava, znači radili su za mene. Što se ispostavilo jako dobro u toj vrsti tolerancije, sa različitim kvalitetama i razmišljanjima o svijetu umjetnosti,  pogotovo pozorištu. Dobio sam tu mogućnost u sferi tolerancije, da napravim projekt sa austrijskom djecom do 18 godina  i za njega dobijem najveće europske nagrade. Premda sam došao iz jedne regije kao što je Sarajevo i sredine njima nepoznate.  Ali više poznate po tramvaju.

Zato što je prvi tramvaj u vrijeme Austrougarske bio u Sarajevu,  zato što Austrougarska nije znala dal će taj tramvaj kad stane na struju, eksplodirati ili neće? I zato su ga stavili prvo u Sarajevo i kad su vidjeli da je profunkcionirao onda je došao i u Beč. I  mi u Sarajevu smo bili jako tolerantni i moj djeda je bio jako tolerantan,  koji je pristao da vozi taj tramvaj.

I kada sam došao u Austriju i prijavio se kao umjetnik  glumac, u kazalištu, rekli su mi niste vi umjetnik, vi ste reproduktivac, pa to je isto, rekao sam, a ne. To nije vaša ideja vi samo reproducirate nečiji tekst. Ali kada vi napišete tekst i režirate ga, onda ćete biti umjetnik.

I za 3 mjeseca sam postao umjetnik. Kao stranac u toj sredini , koji se bavim djecom, izbrali su me za prof. glume, na Univerzitetu  u Linzu  putem velikog konkursa. I kad sam se vraćao u ove krajeve i govorio da sam prof. tamo u Austriji, svi su me pitali, „Kako? Kako ti da budeš profesor?“

Htio sam odgovoriti zato što sam dobar, ili zato što sam dobar glumac, ili da sam dobar umjetnik.  Shvatio sam da to nije najznačajnije, rekao sam“ j…ga, zato što su tolerantni!“  

A sad nešto malo o umjetnosti.

Zadatak svakog sistema u kojem živimo je da napravi ovdje određenu stvarnost, i da ta stvarnost funkcionira, najčešće po kamatama. Ili ideologijama ili po nekom vjerskom konceptu.

E sada, kad dolazi umjetnost kao takva, a zadatak umjetnosti je da napravi drugu vrstu stvarnosti, koja može biti bliska ovoj u kojoj živimo, a u svakom slučaju drugačija. 

Ako umjetnost  pravi stvarnost koja je u susretu s ovom sistemskom stvarnošću, onda sistem nije tolerantan. Ne dozvoljava da ga druga stvarnost remeti.  Jer se oni uz velike napore i uz veliki privatni biznis, trude da naprave tako kako jeste. A sad neka grupa umjetnosti njima to sve skupa mijenja.

Znači, rečeno, mi danas živimo u društvu, ili sistemu koji nije tolerantan, jer umjetnost nema to pravo da stvara u takvom kvantitativnom obliku, da stvara određenu stvarnost kao pandan ovoj u kojoj mi živimo. I postavlja se pitanje, da li onda druge neke sistemske stvarnosti mogu da dođu kod nas pa remete našu stvarnost, Da li sad u ovoj sistem može da dođe sistem  Istoka, recimo Srbije, ili Bosne, Crne Gore, i Makedonije? Može da dođe, ali da gostuje, što znači da nema pravo da donosi svoju stvarnost u ovu koju mi tako teško i krvavo pravimo.

A da postoje izuzeci u svemu tome, osvrnut ću se na sebe, od kraja rata, za vrijeme rata, živeći u Austriji , počeo sam da režiram i da radim od 1992/3 godine pa do danas ove svoje predstave koje sam predstavio na gostovanju, redovno igram svaki mjesec i u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni, Crnoj Gori, Makedoniji.  Dokaz da tolerancija postoji, jeste ovako usamljena, ali postoji i nadam se da ćemo se razmnožavati, i da ćemo biti tolerantni i da tolerancija i dalje postoji u velikom kvantitativnom obliku. (K.Š.P.)25.05.2022./08:49:33

( U ovom nastavku nakon što su svi panelisti za okruglim stolom iznijeli svoja viđenja, tolerancije i umjetnosti,  u datim okolnostima koje život nameće,  kako onda tako i sada, preostala su nam pitanja i viđenja prisutnih iz publike)