OSOBNO – Adriano Šćulac: Najveći sportaši mogu itekako biti mali ljudi

„Nije Bori trebalo davati izjave koje je davao, nisu mu trebale nikakve „četničke titule“, neke od kasno pisanih pjesama i prepjeva kojima se rugao i vrijeđao narod ove zemlje kao i Bosne i Hercegovine. Nije mu mnogo toga trebalo. Morao je ostati ono što je i bio, velik umjetnik, A znamo da umjetnost nema granica“. Napisao sam u jednoj od mojih kolumni, nakon smrti velikog umjetnika Bore „Čorbe“ Đorđevića.

Neki su me tada napali u komentarima ispod objavljene kolumne. I neka su. To je njihovo pravo. No, i dalje sam mišljenja kako je on bio velik umjetnik, ali mali čovjek.

Ovih dana čitam članke, i slušam izjave, još jednog velikog, ali sad sportaša, Novaka Đokovića. Velikog, a sad nakon objave Rafaela Nadala, kako se povlači iz profesionalnog tenisa, najvećeg tenisača svih vremena.

Novak je velik sportaš, ali mali čovjek, da manji ne može biti. Meni za umjetnost i sport nema granica. Nema boje kože. Nema nacije i vjere. To je nešto bezgranično.

Nacionalizam u pozitivnom smislu je domoljublje i u tome nema ništa loše. Ali ljudi o kojima pišem su za mene nacionalisti u svom negativnom kontekstu, šovinisti. Mislim kako vole svoje, ali mrze sve tuđe, osim novčanih valuta.

Malog čovjeka Novaka, imao sam prilike vidjeti u šovinističkim kombinacijama u više navrata. Sjećam se njegovog nastupa, prije par godina na Australian Openu. U režiji njegovog oca, dočekan je pred dvoranom u Australiji, uz četničke povike i obilježja, od kojih se nikada nije ogradio. Možda ga zbog toga, svjetska publika baš i ne obožava. Pitam se zašto je to, najvećem tenisaču svih vremena potrebno?

Eto nedavno njegove izjave, kako su Srbi nebeski narod i kako on to misli na „ličnoj osnovi“. I ne bi po meni, ni to bilo ništa loše, kad taj sportaš takve i još mnogo gore izjave ne bi davao prilično često. E, sad će neki reći kako on nije ni blizu šoviniste, jer ga je godinama trenirao jedan drugi veliki tenisač, Goran Ivanišević. Tog istog Ivaniševića, mediji iz susjedne nam države, "nabili" su riječima i pisanjem na kolac, kad je 1992. godine pobijedio na Stockholm Openu, samo zato jer je oko glave nosio traku u bojama hrvatske zastave. Čak mu se i smrću prijetilo.

Izjave velikog sportaša, ali po meni ne i čovjeka, Novaka Đokovića, stavljam u sasvim drugo razmišljanje i ponašanje, jednog drugog sportaša, proglašenog najboljim sportašem Hrvatske, dvadesetog stoljeća. Nažalost pokojnog boksača, Mate Parlova. 

Još se uvijek sjećam njegovih riječi iz jednog intervjua prije dvadeset godina, kad je na pitanje novinara da li je nacionalist, odgovorio „Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često ni sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima i svi su me svugdje prihvaćali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život“ rekao je tada velik sportaš i velik čovjek, Mate Parlov.

Nikada i nigdje neću prihvatiti šovinizam kao nešto normalno, od osoba, bilo koje nacije, vjere ili boje kože, dolazio. Mogu biti najveći u poslu kojim se bave, ali su u mojim očima jako mali kao ljudi.

(Adriano Šćulac) 11.10.2024/09:42