Osvrt Katarina Šoštarić Perković - Kako ste mislili bez razumijevanja i suradnje

Kad ljudi ovo što se događa, počinju masovno razumijevati, od Mađarske, Slovačke, Poljske, koja je mijenjala mišljenja, preko Austrije, Njemačke, Italije, Mađarske, i shvaćaju, manje ili više jasno, da nato ne može pobijediti Rusiju u Ukrajini.  I da Ukrajina ne može biti zemlja koja će zaštiti  njihove interese. I samo strah za život i golu egzistenciju u tim zemljama, počinje proizvoditi realan pogled na cijelu priču o ratnom igrokazu. I o svijetu danas.

U slikama koje gledamo, jedno su vojne operacije na terenu, a drugo je, mnogo veći ulog, opstanka svijeta u kojem i mi živimo,  a koji ovakav više ne može opstati. I to je za zapad problem, jer je on bio aršin i mjera stvari, a sada je njegova pozicija kao inicijatora ratova,  po svuda u svijetu oslabljena.

Unatoč tome što su svoju javnost dovodili u stanje u kojem je vjerovala da sve naoružavanje jedne nedovršene zemlje ima smisla. Da će glumac za svoje uloge, dobiti završni aplauz. Ali je uloga potrošena.

I postaje očigledno da Europa i zapad koliko god se pokazali u svom najcirkusantskijem obliku, vodeći glumca od parlamenta, do kongresu,  po sastancima regionalnog karaktera i koliko god klečali pred njim, ni zapad ni Europa nisu se pokazali kao očekivani ratni partner.

Ne znamo ni, da li bi u deset godina ljudi u svojim glavama našli zajedničku točku, da se suprotstave mentalno, i  šalju svoju djecu u takav jedan rat. Protiv samih sebe i svojih egzistencijalnih interesa. Nešto je opako dovedeno u pitanje?

Kako ste mislili

Kad nitko u Europi ne vjeruje  u uspješnost suprotstavljanja imperiji, koju je zapad bio bacio na koljena u doba Jeljcina, ali koju je današnji predsjednik podigao iz pepela i koja figurira kao sasvim druga i k tome ozbiljna država, nezapamćenog napredovanja u posljednjih dvadesetak godina. I koja čitavo vrijeme radi na unutrašnjoj organizaciji da ljudi razumiju da ovo nije ratovanje bez veze, već da brane svoju zemlju, svoj pogled na svijet i svoje bogatstvo, ali ne, za „pet kumova i 10 rođaka“, prošli su i to iskustvo sa zapadom. Već da ljudi imaju obavezu brinuti se o svim svojim građanima. O procesu deprivatizacije koju provode, tako malo znamo a tako bi i nama u Hrvatskoj koristila.

Briga o državi, se za zemlje u europi ne može reći da postoji, a ni za tamo preko Atlantika. Sve su one počele dosta brzo kliziti u vlastiti sunovrat. I sada sa sumnjom pogledaju na drugu stranu svijeta, u zemlje koje se podižu, rastu i napreduju u svoj svojoj kompleksnosti. Ostavljajući zapad daleko iza sebe.

Imamo na vidiku i predsjedničke izbore sjedinjenih koji bi u nekim drugim vremenima zaokupljali veliku pažnju svjetske javnosti, no danas je to samo blijeda slika, demokracije koja se više ni u tragovima ne nazire. Uz glasanje bez ikakvog vjerodostojnog dokumenta, bez prebivališta i državljanstva.  I zato je sasvim nebitno tko će se od kandidata poslije, baviti njihovim unutarnjim kaosom.

Diljem Europe ljudi razumiju da ih nato i amerika vode u propast, na umjetni način održava se onu ženu u eukomisiji, pa u Francuskoj namještaju izbori, dok se jedna analenica  šepuri kako njoj i nije važna Njemačka, već ono što kažu sjedinjeni. Ta i takva štreberska politika ne ide bez posljedica, a ima primjera i iz Italije.

Kako ste mislili

Da, vi jednom možete prevariti narod,  ali ne možete triput.  Posljedice dolaze makar i usporene, no što su sporije, cijena kojom se plaćaju, samo im je veća. Europa to sada shvaća.

Velikom brzinom opada standard, narod osjeća  kad ima, pa nema, razliku između punog džepa i praznog. 

A  kad se puno toga počne prazniti, kao proizvodne hale VW i mercedesa, koji su jednom riječju predstavljale Njemačku, ni davosovska ideologija, u većem dijelu te populacije nema podrške. I namjera da se kontrolira čovjeka do mjere neljudskoga, se naravno raspada, a davosovci ne mogu doći k pameti, zašto?

Svijet se kreće za velikim idejama, dok mešetari rata sve pretvaraju u materijalno a onda u novčanu masu, ne bi li čovjeka uveli u labirint kontrole. Ali čovjek je ipak nepredvidljivo biće, a narodne mase su još nepredvidljivije. Time je njihova glavobolja samo veća.

Pogledamo li istini u oči, možemo se zapitati kako to da je „pax americana“ trajala svega pedesetak godina? Što su ti silnici radili, sa tolikom koncentracijom vojne sile, financijske sile, i kao sila slobodnog svijeta i demokracije, kad su tako kratko vladali? ( svijetom!) Odgovor je u grabežu.

Kako ste mislili

Bez razumijevanja i suradnje, da se nešto daje i ljudima, da se poštuju i druge države, njihovo „carstvo“ da samo grabe sebi, ne uvažavajući ni poštujući saveznika ni prijatelja. A tek neprijatelja proizvedenih diljem svijeta takvim ponašanjem, suzili su krug svojih sugovornika, i našli se nasukani na otočiću kolektivni zapad. Pa će proces tog propadanja trajati puno kraće.

Postavljaju se novi odnosi snaga,  određuju ga države koje rastu i čije ekonomije progresivno jačaju, a one nisu na kolektivnom zapadu, već na istoku. I ma kakvi bili rezultati predsjedničkih izbora kod sjedinjenih, to neće imati nikakvog utjecaja na novu sliku svijeta koja se gradi. 

Njihov predsjednički kandidat (ili kandidatkinja) važan je utoliko što razbija predrasude da je im zemlja najveća sila na svijetu.

Ni maksima da novcem mogu kupiti,  ljude i države, više ne važi.  Nitko vam ništa ne mora prodati, ako ne želi. Jer vi više niste snaga.

Poglavito kad se grade novi odnosi u kojem svaka zemlja razvija  vlastitu industriju i poljoprivredu. Bez ograničenja i kvota. Uvozi tek ono čega nema. Izvozi ono čega ima previše. A nikako da uništava svoju brodogradnju, kao Hrvatska po direktivama izvana, da uništava vlastitu industriju, i onda ovisi o milosti prijatelja, goreg od neprijatelja.

U promjenama koje svijet očekuju, sjedinjeni ne igraju nikakvu ulogu, osim što još uvijek imaju kapaciteta izazvati rat, kaos, državni udar, ali nemaju potencijala riješiti ga. Njihovo je dostignuće „smrznuti konflikt“.

Katarina Šoštarić Perković

07.11.2024./07:56:32