ŽEN(ic)E koje mijenjaju Svijet

Čitam malo uokolo po bespućima Interneta i kaže da su Žene koje su promijenile svijet Marie Curie, Gertrude Bell Elion, Coco Chanel (ona mi je posebno važna😉), Katherine Johnson, Joanne K. Rowling, Estée Lauder, Majka Terezija, Margaret Thatcher, Hedy Lamarr, Malala Yousafzai, Princeza Diana, Jane Austen, Anne Frank, Kraljica Elizabeta I., Katarina Velika, ima i jedna naša - Marija Jurić Zagorka…

Divne, inovativne, hrabre, neustrašive, inteligentne, bez dlake na jeziku, probisvijet Žene koje su mijenjale povijest, učile nas da možemo kad želimo, da nemamo straha pred nepoznatim, da obučemo „muške hlače“, da se izborimo za svoje ideje, da promijenimo povijest i sadašnjost.

I divno! O njima pišu novine, članci, knjige; o njima se govori u emisijama, u medijima.. One pune stranice portala. BRAVO. One su nešto postigle. I jesu.

Neki dan sjedim na kavi u „centru“ i gledam naše ŽEN(ic)E. Majku koja svaki dan, danonoćno brine o svom djetetu u invalidskim kolicima, nasmiješena, požrtvovna, umorna, predana..

Gledam prodavačicu u obližnjoj pekari koja me pozdravi svaki dan sa „Uživajte u danu“ i nasmije se od uha do uha bez obzira šta gusla već 15,16,20-tu smjenu sa nezahvalnim kupcima koji ne kažu ni „Hvala“; gledam izgubljenu ženu sa podočnjacima koja razvozi svoje 3 dijete jer onaj za kojeg je mislila da je „pravi muškarac“ ju je ostavio radi mlađe, svježije, lakše veze bez podočnjaka; gledam zgodnu, užurbanu, važnu pravnicu koja gazi u svojoj 10cm štikli kojom će i danas pogaziti nekog novog klijenta jer joj se može i to mu masno naplatiti iako on ne zna otkud da to plati a treba njenu pomoć; gledam ženu koja pokušava držati uzde u obitelji jer joj se suprug razbolio pa život njih dvoje i njihove djece ovisi samo o njoj, gledam ženu koja bori borbu sa bolešću i ne zna kako da se svaki dan ustane iz kreveta od boli u kostima…Gledam ove silne žene koje rade stvari bez da očekuju nekakvu zahvalu, medalju za hrabrost, pohvalu jer su organizirale još jedno darivanje krvi koja je potrebna nekome da bi preživio; rade za „plaću“, bore se sa svojim svakidašnjim teretima, premalo satima u danu, umornim tijelom, mobingu na poslu, fizičkom ili psihičkom zlostavljanju kojeg smo sve okusile bar jednom u životu..

Gledam ženu kojoj je dijete zakurilo baš noćas, drugo dijete vrišti jer ne želi u vrtić, već je vrijeme za krenuti na posao, otac joj je u stacionaru, majke nema više, a ima samo sebe na koju može računati..

Jesu li te Žene one koje mijenjaju povijest? Jesu li i te žene zaslužne da možemo biti ponosne na ženski rod? Jesu li i ti žene one kojima moramo zapljeskati jer se svaki dan dižu, oblače svoj sivi Život na sebe, pogledaju se u ogledalo i kažu si „Ajde, izguraj i ovaj dan“, vrište u sebi od nemoći i bespomoćnosti, od boli i minusa na računu, ali biraju da žive, da guraju naprijed, da vjeruju u neko bolje sutra, da se ipak ne predaju i postanu vlastitom Žrtvom. Da li će i o njima pisati u Wikipedii da su nešto značile za ovaj svijet?

Jer svi se volimo praviti Žrtve. To nam nekako genetika nalaže.. To smo preuzeli od naših predaka, okruženja u kojem živimo, od balkanskog naslijeđa. A pitam se svaki dan da li Žrtva bira biti žrtva jer jednostavno ne zna drugačije ili nam je tako lakše?

Biraj! Biti Žena koja mijenja svoju svakidašnjicu, za početak. Onu ponekad dosadnu, nekad očajnu, nekad sretnu, bezbrižnu, nekad bez snage, nekad sa snagom Lavice. Biraj troškove, bol, tračeve na svoj račun, pohvale na to kako si odgojila svoju djecu, biraj biti samohrana majka u zajedničkom skrbništvu, biraj osmijeh na licu samo za inat sebi ne drugima, biraj zagrljaj prijatelja kad ti je teško, biraj živjeti.

Bravo i za Tebe, Ženo!

Monika Derosi

18.11.2024./08:03:19