OSOBNO – Adriano Šćulac: Nisam znao da Labin ima toliki broj `prekorednih`

Tmurno jutro. Vani temperatura tek nešto iznad nule. Mjesto labinski Dom zdravlja, Hematološko biokemijski laboratorij. Treba iz mene „isisati“ nekoliko epruveta krvi. Da se pregledaju i pogledaju vrijednosti te crvene tekućine.

Red do prve stepenice u prizemlju, a laboratorij na katu. Ljudi puno, previše. I neka, dobro je svako malo dati krv, kako bi se vidjelo koje su joj vrijednosti.

Redovito kad to radim, ima mnogo ljudi i gužva je i to me naravno ne smeta. Nije mi teško čekati. Naučio sam. Nakon mene dolazi jako stara gospođa. Upotrebljava štake. Naravno da smo joj pomogli, da uđe u dizalo, koje je tamo za pacijente, kako bi obavila vađenje krvi preko reda.

Mora da medicinske sestre koje uzimaju uzorke krvi iz naših vena, to rade brzo, jer se stepenicu po stepenicu približavamo čekaonici laboratorija.

Nakon starije gospođe, ulazi mama s malim djetetom na rukama, te isto tako naravno, da se pušta kako bi to obavila prije reda.

Nažalost nisu svi kao ta dva, opisana slučaja. Preko reda ulazi i „dijete“ koje izviđanja znam. Srednjoškolac je. Trenira rukomet. Ali je „dijete“ a ona imaju prednost. Mislim si da li su takva ista i sva djeca od pedeset i kusur godina? Roditelji su im na sreću živi, pa bi po meni i oni trebali biti djeca. Zar se ne kaže da si dijete, dokle god imaš živog nekog od roditelja?

Nakon njega, kraj nas prolazi i žena u četrdesetima. Bez problema. Za kratko je opet viđamo, ali taj put na stepenicama prema izlazu. Obavila je vađenje. Drži komad vate na mjestu vene iz koje se krv i vadi.

Gospodin iza mene, govori nam, kako „gospođa“ nema ni srama ni stida. Mislim se da ga ima, ne bi se gurala preko reda. „Možda je u drugom stanju“, pokušavam se našaliti. „Ako i je, onda je to mjesec dana“, uzvraća mi. Misleći na to kako je u trbuhu ravna kako daska.

Da ne duljim, preko reda se proguralo njih još najmanje desetak. Jednog su i pitali, zašto to čini. Kao od brda odvaljen, govori kako ima potvrdu da je osoba s invaliditetom. Pokazuje je, jednom od onih koji mu se obratio.

Nažalost našim je zakonima predviđeno, kako svaki onaj koji je operirao nožni nokat više od tri puta, ima pravo na potvrdu o invaliditetu.

U Skandinaviji, gdje sam živio više od dva desetljeća, takve potvrde posjeduju samo osobe koje su jako teško pokretne ili skroz nepokretne. Kod nas je to drugačije. Nekako mi to nema logike, da osobe koje su imale ili imaju srčanih problema, a liječnici im preporučuju puno kretanja i aktivnosti, imaju zakonom pravo na potvrde da su invalidi?

Bilo je tog jutra još svega. Ulazilo se preko reda, kad god se i kome god se prohtjelo.

Bio sam onkološki pacijent, ali kad sam se osjećao dobro, nikada nisam ulazio preko reda. Bilo mi je neugodno. Mada sam na to imao pravo. Kad bi se zbog procesa kemoterapije jako loše osjećao, dolazile bi prekrasne i prevrijedne medicinske sestre u moj dom, kako bi mi uzele uzorak krvi. Zovemo ih patronažne, zar ne?

Tog sam jutra i ja konačno stigao na red. Pohvala djelatnicima laboratorija. Neki ih kritiziraju, ali oni ne znaju tko sve ide preko reda. Sestra jednostavno jačim glasom vikne „dalje“ i tako se ulazi. Crvenu tekućinu izvadila mi je medicinska sestra srednjih godina s naočalama za vid. Ima zlatno mekanu ruku. Nisam ni osjetio, a nikada ne gledam u mjesto iz kojeg se ta krv vadi.

Na sreću i nalazi su bili dobri. Sve pohvale osoblju. Ali nikada nisam znao da Labin ima tako velik broj „prekorednih osoba“. Sada sam se u to i uvjerio.

1_92