Čega se bojite a da to već niste izgubili

Uvriježeno je mišljenje ne diraj državu, nemaj s njom posla, kloni se suda. A da bi se otklonilo prepreke koje sputavaju ljude koji vode vlastite firme, obrte ili samo svoje živote, od države se zahtjeva,  zapravo od ljudi koji obavljaju tamo poslove, da slušaju ono što dolazi s terena i da stvaraju bolje uvjete. Zato su tamo. U suprotnom država nema smisla.

Tek kad se ljudi izbore, a to je nenasilna borba, građanski aktivizam, za koji se dosljedno zalaže u RH tek nekolicina pojedinaca, onda se uživa ali i dobro cijeni to izboreno pravo. Možda je zgodno naglasiti da su to visokoobrazovani pojedinci, koji znaju što potiču.

Ljudi će međutim, podnijeti i više od pritiska odozgora, samo da se ne petljaju s državom. I to je to! Strah! Da nije straha puno veći broj njih, učinio bi nešto, ovako ne čine ništa. Boje se!

A  u Hrvatskoj se sve promijenilo i gradi se iznova. Kako izvana tako i iznutra. Novo društvo. Totalno suprotno od onoga koje se razorilo. Kad je država organizirala tvornice i velike kombinate i ljude zapošljavala. Plaćala zdravstveno i mirovinsko, školovala svu djecu besplatno. Organizirala prijevoze i ljetovanja, jer i more je bilo sviima zajedničko. Gradila stanove i dozvoljavala vikendice do 50 kvadrata. Imala središnju državnu banku, štampala svoj novac i odobravala kredite. 

A kad se pod geslom „Imamo Hrvatsku“sve to izgubilo, ljudima nitko nije rekao istinu. Imate Hrvatsku, ali za sve ostalo morate se izboriti ispočetka. Od nule, jer sada je čovjek, čovjeku vuk. I ima vas pravo izrabljivati. 

Ta svijest o izrabljivanju, ipak malo po malo prodire do ljudi. Prodire kroz radna mjesta kojih više nema, prodire kroz plaće koje više nisu dovoljne, ni iza živjeti a ni za umrijeti.  Odmora kojih nema ni za vikend ni za godišnji. I ljudi se sve češće pitaju zašto je tako? Ali ne pitaju se glasno, već tiho, da ih se ne čuje.

Njima nije rečeno ni da u borbu za radna prava,, opet treba krenuti ispočetka. Za besplatno  bolničko liječenje, za besplatno školovanje djece i odraslih, kao i za vikend i godišnje odmore.

Oni sve to i dalje očekuju od države, ne znajući da država to više ne radi. Država više nije majka, već je maćeha. I za sve se treba izboriti. A kako? Onaj tko se nada uputstvima odozgora, uzalud se nada, jer nema ih.  

Borite se sami, ako želite bilo što promijeniti, i nađite sebi slične, organizirajte se, da zajedno budete jači. I doista je tako, ali ljudi još ne vjeruju, sve dok je njima dobro. A kad im više ne bude, uzalud, jer je tada i prekasno.

Otud i mogućnost da pravni sustav u RH ne funkcionira, a da ministar izjavljuje nebuloze i nikome ništa. Jer što sad tamo „nekome“znače zakoni, tko to dosadno štivo  uopće čita.? Kad si na vlasti ne pogađaju tebe. Zato se drži uz vlast i uvijek ćeš se negdje skloniti.

Koje li razlike, Hrvatska i civilizacija, pravni sustav, kao nebo i zemlja. Ono što se u anglosaksonskom pravu pokazalo kao dobro iskustvo, primjenjuje se dalje na sva nova iskustva. Jer netko se izborio dokazati da postoji i bolje rješenje od prethodnoga. I primjenjuje se na novu praksu.

Što bi ovdje valjalo učiniti? Boriti se za bolja sistemska rješenja, znači ukazati, javno reći, javno pitati, i javno obrazložiti. Ali istupi takve vrste još nisu zaživjeli u ovom mladom (27 g) i sa svih strana izranjavanom društvu bez sustavnog poretka. Umjesto civilnog aktivizma, ljudi će reći ne diraj u državu. Ne bodi se s rogatim. Nađi neki način, zaobiđi i ne diraj u njih. Zašto je tome tako?

Zbog straha! Ljudi se boje. I od vladajućih, ne zahtijevaju, a ona ih nesmiljeno gazi, i najnoviji podaci kažu, mogu oni (ljudi u RH) još više podnijeti samo ih treba jače pritisnuti.

I čega se onda bojite? Što vam se može dogoditi, a da to već niste izgubili?