Važno je biti dobar

Sa  koliko toga se susrećemo u životu, svakoga dana, ispočetka, i uvijek novo. Svaki dan se radi taj novi korak do novih situacija a njih uvijek nekako čine ljudi. Ne ljudi koje očekujemo vidjeti, njima se nadamo, još kako im se nadamo, kad znamo da imamo dogovoreni susret. Ali oni drugi, na koje nekim slučajem naletimo. Neočekivani su, i to su pravi susreti. Ne bi vjerovali, susreti koji se pamte.

Pamtimo ih jer su nas uznemirili, bilo je baš super, reći ćete, sresti osobu, kojoj se najmanje nadaš, nakon toliko vremena. Ajme.! Uzdaha sreće i nevjerice. Ili sretneš osobu koju nikako ne želiš sresti, pa ti se i to dogodi. A što tad. Nema se vremena za drugu priliku.

Sad progovara unutarnja energija iz tebe, ono nešto duboko i skriveno, potisnuto uslijed svakodnevnih obaveza, koje  prekroje dan u trenu. I kao da navuku zastore na tvoj pogled. Ne vidiš ni dal je sunce, ni podne, ne vidiš ni da je tek tri popodne, jer se tebi smrklo.

A onda čuješ „Da smo se dogovarali ne bi se ovako našli.“ Na takvom slučajnom susretu pale su sve maske, čak i onima koji se ne daju. Ali tko može protiv slučaja.? Baš nitko. Pa ni ti.! Priznaj si, koliko je život krhak.

Koliko samo radiš, od jutra do mraka, gradiš karijeru, uređuješ kuću, kupuješ osobno vozilo, neka te se vidi, neka se zna za tebe. Odlaziš na susrete s važnim ljudima, ipak je važno biti viđen. Odijevaš se najbolje kako znaš i umiješ i po tom pitanju ne žališ. Ma barem jednim uhom osluškuješ, kao da si mjeriš popularnost, jer uviđaš da je nekako posvuda previše potrošne robe. A što je onda s ljudima? Pitaš se.

 Viđenih je prijateljstava, koja to više nisu, kopiranih slika, koje nisu originali, kakvima su predstavljene, izlizanih riječi i potrošenih situacija. I nekako, ne glasno i ti sebe dovodiš u pitanje. Onako potiho i u sebi, pitaš kud sve ovo vodi?  Misliš kako radiš samo najbolje, pouzdano se na tebe oslanjaju, a opet se pitaš, jel to sve?. A što ako nije?

Puno je pitanja, neočekivanih, kao i situacija sa susretima koji uznemire. Do mjere da te protresu iz najudobnijih cipela, a ti više ne znaš, jel  jutro tek svanulo ili je dan već pri kraju. Vrtoglave slike lete pred tobom, nižući se kao godine, tvog sazrijevanja. Gdje je nestao čovjek? Pitaš se.

Opet u tišini i opet sam. Kao da je oluja prohujala, i  silinom naleta izbrisala tragove, a samo neispisanu ploču ostavila praznom. Sve ti se čini da je nekako sivo. Ljudi oko tebe ukočenog pogleda. Nestao je ulični žamor, ni cike, ni vriske,  pa ni razuzdanog smijeha. Jesu li i srca sada drugačija?.   (16.01.2018/10:21)