To su one situacije koje te iscijede, kao limun kad stišćeš da iz njega izađe sok. Kad ne želiš ljude oko sebe, jer si ih gleda(o)la tokom čitavog radnog dana. I sada ti godi samo mir. Tišina koju možeš čuti. Nikakvo društvo i nikakve priče. Sad ona strana tebe, i komunikativna i druželjubiva, utihnula je. A tebi je nirvana jako lijepa.
Što se promijenilo, u međuvremenu? Ništa ili moguće sve?. Isti su ljudi, čije poznavanje ne dovodiš u sumnju. Iz nekog razloga zamaraju te. Ne sluša ti se i ne odgovara na njihova pitanja, s kojima uočavaš, oni sami ne mogu izaći na kraj. Tebe propitkuju, zamjeraju i prigovaraju ti, kao da traže da im svoj život rastvoriš i staviš na dlan. I sa njima podijeliš recept, da bi ga oni zgazili.
A kad se zastori spuste, na tvom licu, i tvoje riječi, da je svega dosta, počnu same izlaziti iz tebe, pa i suze nekontrolirano klize niz odsutno lice, daješ znak za uzbunu. Nisi ist(i)a, iako sve isto izgleda. Ne brinu te ni pitanja na koja se već toliko puta potrošilo i društvo i vrijeme. Hoćeš reći dosta ti je, tuđeg prigovaranja, i nečijih situacija, ali ti nešto ne da, ni riječ izgovoriti riječ, dok nestaje u grlu.
Misliš na svoj kauč, i mir. A onda se sjetiš da će se sutra sve ponoviti, k tebi se opet uvuče strah. Što te je uplašilo? Ljudi koji ti donose nemir, kažeš. Postali su tvoja prezasićenost. Jednostavno je, ukloni ih. Ali to ne možeš, zbog puno obzira.
Dobro onda, ali ne dopusti im da ti priđu suviše blizu. Teško je kad su već tu, kažeš.
Ne moraš im zatvoriti ulazna vrata, i ne odgovoriti na zvonce, ali na svako pitanje koje te uznemiruje, možeš vratiti protupitanjem. I zaustaviti fokus na izvoru, tvom sugovorni(ci)ku koj(a)i te riječima gotovo izluđuje. Što će mi to pomoći. Iskusi, pa ćeš znati. Ali ne zaboravi, prijekor koji ti je upućen, neugodno pitanje, samo pretvori u protupitanje, okreni ga od sebe, i pošalji natrag, pošiljaocu. Njegovim već izgovorenim riječima, usmjeri ih na izvor iz kojega su došle. Jednostavno je. Ne žali se, samo pokreni pitanja.