Riznica iznenađenja

Uf, kako volimo iznenađenja. Ali da su po našoj mjeri. A jesu li onda iznenađenja.? Iskreno rečeno i nisu. Iznenađenje te uhvati nespremnog. Pitaš se otkud baš sada? E, to je iznenađenje. I kako se nositi s neočekivanom stvarnošću. Dok se ti ne snalaziš, ali ne priznaješ da je stvarno tako, tvoje tijelo ubrzano reagira. Sva sila nevidljive vojske prestrojava se u tvom tijelu, na novu okolnost.  I dok ti šutiš, tijelo govori. Ono iznutra kao da treperi.

Ako se češće zakašljavaš, odaješ koliko ti je nelagodno pa si time daješ na vremenu što i kako postupiti, jer si zatečen. Tvoj životni moto je ostaviti dobar dojam a sada si  nepripremljen. Za drugi bojiš se, neće biti prilike.

Ali dogodilo se,  ovako i baš sada? Neočekivano. OK. Ideš, pa što bude. Poravnaš si još jednom kragnu, provjeriš gumbe na sakou, jesu li sva zakopčana, pa čak i na rukavima košulje koja se jedva naziru, ali ti znaš da su tu. Sve je to radi tvoje sigurnosti. I kreneš. Odlučio si smjelo, kako nitko ne bi naslutio uznemirenost trenutkom, iznenađenja.

Želio si prigodu, ali ne na ovakav način. A kad se odjednom stvorila ispred tebe, strepiš što će ti donijeti ta riznica iznenađenja. Sjedaš na prvo slobodno mjesto, noge križaš, lijevu preko desne, pa onu podignutu brzo spuštaš na pod, možda je bolje da su obje na podu, jedna uz drugu. Ne baš toliko ravno ispred tebe, ipak imaš malo veći broj cipela, da ne daj bože, ne izazoveš nevolju, baš pred glavnim vratima, i netko u hodu zapne na njih.  Noge okrećeš malo u stranu. Uf, pa kako to sada izgleda,  ne snalaziš se u takvoj pozi. Ali što da radiš, kad su ti noge dugačke. A stopala tek,  pa ni hodnik nije preširok. A što ako su kamere postavljene, i tvoje meškoljenje netko pomno promatra. Ti se gnjezdiš, tražeći idealnu pozu, i sve je već zabilježeno. Ako je kamera upaljena.  A sigurno je.

Ono što je trebalo prethoditi uspjehu, sada već gledaš kao svoj neuspjeh. Zbog nepripremljenosti, da, hodnik je zbilja preuzak. A  život je borba za popularnost.

Ali koja je mjera popularnosti, za održati život. Zavisi li to od promatrača ili od tebe osobno.

Kažu da vanjski izgled nije važan, jer to je samo površinska slika, onoga što je unutra. Zašto se onda snebivaš, je li s košuljom sve u redu. Pa što i da nije. Kakvi gumbi, možda ti je baš vruće i ne trebaju svi ni biti zakopčani. Ti si važan, a to je nevidljivo, razmišljaš,  sve ide tebi u prilog, dok ne nastupiš.

Izgled se prvi uoči, kao spoj tvoje unutrašnjosti sa vanjskim svijetom. A tu poveznicu samo ti činiš smislenom, ili besmislenom.  Hrabriš se, ti znaš biti „cool“. Pa zašto ti onda ovdje zapinje?  Besmisleno je brinuti se.  Za koju sekundu pred tobom će se otvoriti drugi svijet.   Tvoje riječi će biti  važne,  visinom i jačinom glasa da privučeš pažnju, i najokorjeliju pričalicu, samoinicijativno ušutkaš, samo da bi tebe čula.  I da, stvari su na tvojoj strani medalje, definitivno. Zaključuješ.  

Ali ova predigra čekanja, progovara iz tebe. Cjelokupni sadržaj je nemiran. Ti si na kušnji, nju je odredila širina hodnika, ne čekaš nonšalantno, a sada više ne znaš ni da li je nonšalnacija poželjna.  Ni dužina tvoje uglancane cipele, odgovarajuća. Kako spojiti ili pružiti noge, na koju stranu pa da to izgleda, prirodno.? A što bi pod neonskim svjetlom, i moglo biti prirodno?  Ništa. Baš ništa.

Nadaš se samo da će ljudi sa druge strane, prepoznati tvoj trenutak, i da će tvoja ne samo ciljana,  već životna priprema biti prava, i da će ju odrediti osjećaji ljudi. Jer trenutak  je sve stvorio. A trenutak iznenađenja sve pokolebao.