Nije pitanje cijene, kao ni majstora bravara koji će po narudžbi napraviti duplikat, ključ za sreću sasvim je osobno pitanje, uvjerenje i ponašanje. Iz mnogih pokazatelja slika je sasvim suprotna, od odaslane u javnost, u kojoj se za sreću još uvijek ne mari, o njoj se ne postavlja pitanja a niti dobiva odgovore.
Samo zabrinuta lica sa prekomjernom količinom i šminke i glume, odaju slabo prikrivenu čežnju za neispunjenim. Količina nemoći, frustracija, ljutnje i zlobe, jedva da se prikriva na površini koja samo što ne proključa. Pitanje sreće, još nije zapisano, kao da nikome nije važno. Ili se podrazumijeva samo po sebi, ali ne ostvaruje.
Iz mnogo je razloga nedopustivo da ljudi koji ne donose, već provode odluke, gurnu na marginu društva civilizacijski doseg proteklog vremena, pa život nasilno guraju u vrijeme slabljenja stvarnosti.
Što može pružiti ljutit čovjek, osim onoga što ima. Kao i neispunjen, gnjevan, ljubomoran i pohlepan. Kao nasukani brod u pijesku plićaka, i ljudi se, misleći postati važni pod svaku cijenu, nasukaju. Tamo od kuda se ne mogu pomaknuti, dok se im se ne pruži pomoć, i sami sasvim ne razotkriju dio krivice, zbog olake nepažnje.
Život je negdje lijep, a negdje turoban. Istraživači, izumitelji, kao i putopisci, prodiru dalje od površnog života, jer onaj istinski je unutarnji, tek sa slabo vidljivim posljedicama izvana.
Kad bi se vjerovalo trendovima, tada bi vrhunac sreće mogao značiti ludilo pjesme, glazbe, krika i urlika, uz prepune čaše opijajućih napitaka, razgovore na visokim frekvencijama svakovrsne buke, neprospavane noći uz prijepodnevni mamurluk od glavobolje. Sve prošarano slijevajućom šminkom, zgužvanim odijelima i olabavljenim kravatama kao da su bile za jednokratnu uporabu.
Treštajući ritmovi, iz debelih zvučnika, ma kojeg „in“zatvorenog prostora sa prekobrojnim prijateljima, a svi željni dobrog provoda i strasnog uživanja, nizane su slike života sa celuloidne trake.
Možda je vaš prizor sasvim drugačiji, kad nakon dugog pješačenja, i spuštanja snježnim stazama po padinama, bolnih nogu i već malaksali do iznemoglosti , odvlačite se na prirodni terasasti plato. Oko vas je sve prekriveno smrznutom travom i snijegom, što vas ushićuje u danima veljače, kad nakon posljednje uzbrdice koju ste ostavili iza sebe, u punoj zimskoj opremi, ozarena lica brdskom svježinom, vi stupate na prirodnu terasu, i navaljeni na položeno stoljetno deblo, postajete dio nirvane dana, koji uzmiče ispred večeri. Do vas dopire prigušeno zveckanje šalica i čaša, i daje naslutiti, kava je gotova i vino skuhano. Zakovanog pogleda na treptaj ptičica, što su došle pokupiti mrvice kruha ispred trošne kuće, iz koje se dim razlijeva zrakom, ni vas se nisu uplašile, već stopile u krajolik. Domaćini i prijatelji ne uznemiruju vas ni riječima ni posluživanjem, sve što vam treba određujete sami. I oni ostali pojavljuju se, netko sjeda a netko liježe, usredotočeni u neku svoju daljinu. Nitko još nije skinuo pretopli vuneni džemper ni kombinezon za zimu i snijeg. Sve vas obavija tišina koja se čuje, jer nigdje i ništa ne priječi ju, dok vaš doživljaj traje. Preumorni ste za preodijevanje, i za razgovor, za bilo što osim za tišinu u zajedništvu, pogledu u neku svoju daljinu, na svježem gorskom zraku.
Zašto su neki sretni, dok drugi samo tragaju za srećom. (07:16/20.02.2018.)