Ignoriran narod, kao nacija bez povijesti

U filmu „Zadarski memento“  na terasi jednog restorana uz more, muškarac u društvu, naruči „jedan maraškini i crnu kafu“ dobije prijekor od svoje družice za stolom, „jesi li poludija, strpat će te u pržun“. A koji sat kasnije, povodom toga, na raportu kod izvjesnog gospodina, „a da mene nije bilo, smastili bi te kao grožđe u torkulu. „Kafu i maraškin,“ junačiš se tome, kad budeš svoj kruh, svojim zubima jeo, onda čini što hoćeš, ali dok te mi Talijani, hranimo, ponašat ćeš se, „come un Italiano vero. E capisci krizol. Oli će ti džigerica na nos izaći, pa ćemo viđeti kako ti ide, La lingua Italiana. Tu capisci?“

Slike su ne tako davne s istih terasa uz more, za koje Hrvatski zavod za zapošljavanje potražuje konobare sa znanjem dva do pet stranih jezika. Konobari po tom pitanju nisu izuzetak, ima i drugih poslova, primjerice vozača, ali da ih ne nabrajamo dalje.

O čemu se zapravo radi? Nacija se bacila na učenje stranih jezika, kako bi mogla prati čaše i tanjure, peglati plahte i stolnjake, na kojem god jeziku zatreba.

Gradić Ajzenštat (Eisenstadt) u Austriji posjećuje se kao nezaobilazna točka na kraćoj ruti do Europe i natrag.  Od njega nekako počinje panonska ravnica, koja dobrim dijelom prostire Hrvatskom. Zapravo od tog Ajzenštata i počinje tzv. panonska tromost. Nizinom se nižu niske kuće, sa još ponekim rodinim gnijezdom na krovovima. U tom dijelu Burgenlanda čije je središte Ajzenštat, Hrvati žive već 450 godina, i naglo odumiru. Zašto? Za razliku od Slovenaca u susjednoj Koruškoj koji su vrlo borbeni u svojim etničkim zahtjevima.

Hrvatski toponimi, malo po malo nestaju, čuvaju se u crkvama, kao kad na frižider lijepite magnete. Kažu u Austriji, da tome nisu uzrok političke (ne)prilike, već premala ljubav hrvatske manjine prema vlastitom jeziku. Tvrdi se da Hrvati mijenjaju svoj jezik, jednako  kao što mijenjaju političke stranke.

Ima nešto slično i kod Slovaka. Stoljećima su bili ignoriran narod, kao nacija bez povijesti , u koliko se pod time podrazumijeva (ne)imati careve i kraljeve, vojvode i prinčeve, pobjede i osvajanja. Kao da ih je njihovo ponašanje odredilo da vječno budu potčinjeni i obezglavljeni nekim političkim porazom, pa onda i bez zrele vladajuće klase, koja bi se pobrinula za njihov status.

Onaj koji ne zna za rušilačko- kreativnu žestinu prema onima, koji žestinom i silinom vladaju, taj dugotrajno slijedi svoju sudbinu gubitnika. Pod utjecajem jačih, ma tko oni bili, sam narod postaje svoj svjedok zatiranja vlastitog identiteta. Zaustavljanja svog društvenog napretka, obezvređivanja svojih škola,  novina i svoga jezika. 

Svaki se mali narod mora sam osloboditi prezira i nebrige velikih za njega. Mora se sam osloboditi i vlastitog kompleksa da je malen. Da i malen može, biti uvažavan i poštovan ukoliko mu je stalo, i to hoće.

Ali onaj koji je dugo bio potisnut i imao ulogu manjega, morao je potrošiti puno svoje snage za obranu vlastitog identiteta, pa se često i nakon oslobođenja, i dalje vlada na isti, gubitnički način, bez obzira što takvo ponašanje više nije potrebno.

Mali narod obuzet pod svaku cijenu željom, da dobije potvrdu od velikih, da mu oni daju za pravo, čekajući na dužno poštovanje, izlaže se pogibelji da se potroši na tom čekanju,  da osiromaši svoja iskustva i da ne stekne ni gospodskih, ni diplomatskih, ni zrelih političkih manira  u odnosima sa svjetskom politikom. Jesu li i Hrvati sebe odredili, da  trajno budu maleni, pred velikima? (09:10/27.02.2018.)