U Gradskoj galeriji predstavljen izložbeni projekt `Glasovi & Riječi/Pozdravi iz Baranje`

U petak, 04. svibnja 2018. godine, u Gradskoj galeriji Labin predstavljen je zajednički izložbeni projekt "Glasovi i Riječi/Pozdravi iz Baranje" jednih od najrelevantnijih imena suvremene umjetničke scene u Hrvatskoj, Kate Mijatović i Zorana Pavelića.

Riječ je o zajedničkom izložbenom projektu koji se izvodi u nekoliko gradova, započeo je u Kopenhagenu pa kroz Berlin, Slavonski brod i Beč dolazio do Labina no svaki je put postav i naslov nešto drugačiji. U labinskom postavu projekta poveznica radova je svakako tematika Baranje, a posebnost i pomak od ostalih preklapanje i spajanje dvaju autora kroz radove. Izložbeni prostor ispunjen je tekstovima, fotografijama, video radovima, glasovima, zvukovima i šumovima koji svi zajedno čine cjelinu vrijednu višeslojnog čitanja.

Nakon uvodnih riječi Tee Bičić, voditeljice Gradske galerije Labin, publici se obratila Kata Mijatović te je u nekoliko rečenica o projektu naglasila važnost Baranje za autore koji su oboje životno za nju povezani.

U ime Grada Labina autore je pozdravila gđa. Loredana Ružić Modrušan, viša stručna suradnica za kulturu.

Gđa Irena Bekić koja je napisala txtt u predgovoru kataloga koji prati izložbeni projekt nije prisustvovala otvorenju no u svom txtu ističe:

".... izložba Kate Mijatović i Zorana Pavelića obuhvaća radove, video radove, instalacije te snimke performansa oboje umjetnika, nastale u različitim prilikama s različitim umjetničkim namjerama. Zajedničko im je, međutim, da koriste zvuk, odnosno tekst ili glas kojim konstruiraju dodatno složene značenjske konfiguracije te da su radovi izabrani za ovu izložbu, izravno vezani uz područje Baranje, odakle oboje potječu.

Tu je serija Pavelićevih intervencija The Batina Times, uključujući i četiri metara dugački transparent, izmješten iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Za vrijeme trajanja Baranjske umjetničke kolonije (BUK), autor je zamijenio originalni natpis The Baltik Times drugim, The Batina Times, te dodao datume umjetničkog boravka u Baranjskoj umjetničkoj koloniji. Ironično tematizirajući odnos političkih snaga, odnosno kulturnog centra i periferije, postavio ga je na razrušeno pročelje Lovačkog doma u Puškašu. U video performansu The Batina Times in Baltik, Kata Mijatović stoji do gležnjeva u hladnom baltičkom moru, odjevena u crnu majicu s natpisom The Batina Times.

Ona, pak, izlaže tekstove snova koje oprema kao slike, a koje je sanjala u Belom Manastiru 1991. godine, a kasnije ih koristila u on line radu Mreža snova. Novom intervencijom u video rad Vožnja iz 2010. upisuje riječi, odnosno linkove na kojima je gradila Mrežu snova u stvarni pejzaž, ispisujući ih unutar kadra koji je, definirajući ga prozorom autobusa, snimila na putu za Osijek. Video Baranja bus također bilježi pogled kroz prozor autobusa. Nakupljena voda između dva prozorska stakla giba se u vožnji stvarajući pokretni vodeni horizont, uranjajući, kako kaže autorica „melankolični baranjski pejzaž u gibajuća vodena prostranstva, prizivajući Panonsko more, njegovu elementarnu pradomovinu.“ U video projekciji Nestajanje projiciranoj na podu galerije, ispisana imena baranjskih sela i naselja postupno nestaju do potpune bjeline. U performansu Prozivka, Pavelić stoji na lovačkoj čeki u maglovito zimsko jutro i s megafonom u ruci proziva životinjske vrste koje obitavaju na tom području, dok u audio radu Cjepanice iz Kozarca bilježi zvuk cijepanja drva u obiteljskoj kući Kate Mijatović, i tako dalje.

Neki od ovih radova snimljeni su usput, iz ruke, postajući dokumenti fragmenta vremena i prostora. Neki su snimke performansa, distancirani od stvarnosti u dvostrukom prelamanju medija izvedbe: kao izvedba sama i kao izvedba izvedbe. No uvijek se radi o izmaknutim realitetima konstruiranim logikom sna (Mijatović) ili gramatikom politike (Pavelić).

Nekoliko je uporišta i smjerova kroz koje se razvija naracija ove izložbe. Sklona sam u njezinom dvosložnom nazivu prepoznati kod za čitanje. Prva rečenica naziva sugerira da su glasovi i riječi, a ne vizualni materijal, ono što je na izložbi predstavljeno. Doista, tekst, zvuk, glas, šum, važne su sastavnice ovih radova. Zvuk ispunja izložbeni prostor, premrežuje radove, uspostavlja nove odnose među njima, omogućuje re-kreacije, proširenja rada izvan okvira ekrana i medija slike, dok se u sveukupnosti ispostavlja kao materijalnost koja gradi prostor, definirajući ga fizički i semantički. Posjetitelj može biti zbunjen glasom kojemu isprva možda ne nalazi izvor. Metodološki izoliran, poput akuzmatičnog glasa o kojemu piše Mladen Dolar u knjizi „Glas i ništa više“, on se pojavljuje kao objekt i, kao takav, kontrapunkt je vidljivom i vizualnom objektu s kojim se nikada ne može u potpunosti podudariti.

Drugi dio naslova konvencionalna je fraza kakvom obznanjujemo svoju privremenu izmještenost u neki drugi prostor. Obično je ona povezana s odstupanjem od dnevne rutine, izglobljenjem iz svakodnevice: negdje smo drugdje odakle šaljemo pozdrave svojim bliskima. Pozicija govornika mogla bi stoga pripadati posjetiteljima, onima „koji su došli“, no u osnovi je autorska. Stoga se razrješava kao napetost izmještanja i melankolija udaljenosti. Radi se, naime, o transponiranju vlastitoga prostora, o izmicanju doma, o izglobljenoj geografiji pri čemu je galerija preobražena u taj drugi prostor. U tom je smislu izvor zvuka/glasa doista prikriven, a rascijepi koji se otvaraju upućuju na raslojavanje stvarnosti od kojih je svaka krnja, budući da joj je inherentna odvojenost. U mreži fragmentarnih stvarnosti pitanje koje postavlja Bekavac u spomenutoj pripovijetci, a kojim prebacuje težište s prostora na tijelo, možda je jedino relevantno: „..u kojim se sve svjetovima, sada i ovdje, nalazi moje tijelo, ovo tijelo, jedino koje imam?“

Kata Mijatović rođena je 1956. u Branjini. Od 1988 -1991 članica je neformalne umjetničke grupe Močvara/ Baranja. Od 1991.-1993. studira slikarstvo na Accademia delle belle arti di Firenze, a 1993. nastavlja studij slikarstva na ALU Zagreb gdje je diplomirala 1997. Članica je ZUH-a i HDLU-a Zagreb.

Od 2005. - 2010. članica je Umjetničkog odbora Baranjske umjetničke kolonije. Od 2005. voditeljica je Galerije AŽ Atelieri Žitnjak Zagreb. Od 2007. članica je Umjetničke grupe PLEH. 2013. sudjelovala je na 55. Venecijanskom bijenalu, kao predstavnica Hrvatske sa projektom ''Između neba i zemlje'' kojeg je kustos Branko Franceschi. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.

Zoran Pavelić rođen je 1961. u Osijeku. 1998. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Aure Sedera. Izlaže od 1984. Osnivač je neformalne umjetničke grupe Močvara / Baranja. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1995., i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2000. Član je umjetničkog odbora Buk-a / Baranjske likovne kolonije / od 2004. do 2010. Član je umjetničke organizacije Atelieri Žitnjak od 2005. i član savjeta Galerije proširenih medija / PM od 2000. do 2007. Također je umjetnički voditelj i član umjetničke organizacije PLEH od 2007. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.

Izložbu u Gradskoj galeriji Labin posjetite do 26. svibnja 2018. svakog dana osim nedjelje.