POGLED S UČKE | Nakon predivnih mjesec dana, slijedi povratak u brutalnu realnost

Ovaj se tekst piše u trenucima dok sto tisuća ljudi dočekuje svjetske viceprvake u apsolutno blokiranom Zagrebu. Koliko god su ti momci zaslužili svaku pohvalu i svaki aplauz, distanciranom promatraču trenutne hrvatske zbilje na pamet dolazi nekoliko ključnih pitanja…

Zar se samo oko reprezentacija možemo ujediniti?

Teško je izbrisati društvena pitanja u trenutku kad je na ulice izašlo sto tisuća ljudi. Izašlo je proslaviti drugo mjesto s nogometnog SP-a. Ali, kako je onda moguće da već godinama nismo uspješno realizirali nijedan prosvjed, po niti jednom pitanju?

Je li moguće da je ona stara poznata „kruha i igara“ toliko brutalno točna? Još bolje, je li moguće da nama ne treba ni previše „kruha“, samo da je „igara“… Na društvenim mrežama prije par dana izašao je jedan zanimljiv komentar – „Pleme zaboravlja dok pleše uz bubnjeve“.

Hoćemo li ikada uspjeti reprezentaciju odvojiti od nacionalizma?

U vremenima kad imamo uvjerljivo najnormalnijeg izbornika dosad, a dojam je da je i kadar reprezentacije veoma pitom, pogotovo dok je trijezan, svejedno nam se dogodi situacija da u autobus reprezentacije ulazi čovjek koji je poznat po – možemo motati riječi u celofane i truditi se sakriti, ali – teškom nacionalizmu.

S druge strane, samim time što ne moramo napisati koja stranka obilato koristi uspjehe reprezentacije za svoje političke ciljeve, jasno je da je to prisutno u velikoj mjeri. Doduše, trenutno to ne radi preveliku razliku obzirom da se opozicija na razini države ugušila.

Možemo li pronaći dovoljno argumenata za objasniti kako se ovo dogodilo usprkos, a ne zahvaljujući Zdravku Mamiću?

Pripadnici stare dalmatinske „sve izgubili dabogda“ često su se osvrtali na to kako je ova reprezentacija Mamićeva. Ali, kako je sad uspješna, sad više najradije ne bi da tako bude, sad više nek’ ne bude njegova.

Ali, činjenica je da je Mamićeva umješnost omogućila prodaju velike većine igrača reprezentacije u klubove gdje su nakon toga izrasli u fantastične igrače. Jer, pokušajte se sjetiti kako je pri odlasku iz Hrvatske izgledao Domagoj Vida. Tadašnjih šest milijuna eura koliko je Mamić dobio za njega nije mogao objasniti ni konzilij filozofa.

Dejan Lovren nije bio ni natruha danas ponajboljeg stopera na kugli zemaljskoj, a gdje su tu još i sljedeći igrači od kojih mi danas „živimo“ – Modrić, Badelj, Brozović, Kovačić, Vrsaljko, Mandžukić i ostali koji mogu uvelike zahvaliti Zdravku Mamiću zbog činjenice da im danas plješće sto tisuća ljudi.

Postoji li gram šanse da ovaj uspjeh iskoristimo uz razumne odluke?

Nogomet je popularniji sport od svih ostalih zajedno, o čemu je svjedočilo i ovo SP. Utakmicu Panama-Tunis je uživo gledalo 37 168 ljudi. Tu staje svaka priča. No, minoran je to doprinos hrvatskom društvu jer je ono i prije ovog velikog rezultata bilo nogometno, prije svega.

Ostaje za vidjeti kako će HNS uložiti ogroman novac dobiven od ovog rezultata. Prema prvim najavama, očekivano, novac će biti potrošen suludo. Na građenje nacionalnog stadiona u kojem će svečana loža vrlo vjerojatno biti udobnija i luksuznija nego igdje dosad u Hrvatskoj.

Desetak milijuna dolara može sagraditi stotine igrališta. Zamislite samo, ako su treneri u minulih 20 godina u ovim uvjetima pomogli usmjeriti ovakve igrače, što bi tek napravili da imaju uvjete dostojne njihovog posla?

Iza nas je za hrvatski nogomet predivnih mjesec dana. A, sada? Sada slijedi povratak u realnost koja je teška i gorka kakva je i bila 15. lipnja, večer prije utakmice s Nigerijom. Možemo se samo nadati u bolje sutra…

Ako Vam je prebrz ritam, riječi dolje prikazane pjesme grupe Elemental idu: “Prodali bi sve, al’ da ostane naše, da drugi s tim upravlja, e, to nam ne paše i trgamo čaše u veselju i flaše u glavu razbijamo onom s kim pijemo. Urlamo, divljamo, gol kad zabijamo, Bog i domovina sve je što imamo. Kršno tijelo, o, malena dušo, priroda je lijepa, al’ zajebano društvo…”  (Elvis Uravić)