Zašto se odlazi?

Nekad, ne ni tako davno, 50-ih godina prošlog stoljeća, istarska su se mjesta jednostavno praznila, odlazili su ljudi, svaki dan kao da su nestajali. Napuštali su svoj zavičaj, svoje primorske gradiće, Plomin, Umag, Buje, nećemo dalje nabrajati. Odlazili su kamionima nakrcanim pokućstvom, i familijom, po kojom živinom, utovarivalo se sve što je bilo u kući, kreveti i ormari, crvotočne komode i stolovi, stare klupe i alat koji možda nikada više ničemu nije služio. Smeteni , uzbuđeni i potreseni odnosili su i crveno istarsko blato na izderanim cipelama, praznili mjesta i odlazili prema Trstu. A onda i dalje.
Nije se ni pomišljalo da će se ikad, po ugledu na one prve koji su odlučili otići, pokrenuti i selo. Nezamislivo, da i sela krenu u pečalbu. A jesu.
Ne jedno, nego redom sela u Istri koja su uvijek, kao i sva sela, u državi, ostavljana po strani. Glavne stvari , kreirale su se u gradovima. Ne malim i ne istarskim, već u onim najvećim u državi.
A do sela su gradske novosti i modni trendovi ,uvijek sporo stizali. Istarsko je selo malo, a svi ljudi jedna zajednica. Svatko svakoga zna, pa i jedan čovjek kad ode, on fali. Na polju, u školi, crkvi, na sprovodu, u vinogradu. Na fešti.!
Uvijek bi prvi krenuli oni koji negdje vani, ipak imaju nekoga svoga. Tako je bilo prije. Odlazili bi i oni koji se protive, javno ili privatno, odlazili su i oni koji nisu imali ništa osim svojih težačkih ruku, pa im je bilo isto, raditi ovdje ili ondje.
Ali, što reći kad su odlazili i moćni veleposjednici, sa 100 i više hektolitara vina po glavi, i nikad manje od sedamdeset kvintala žita, (jedan kvintal je 100 kilograma).
Što je značilo kad su stalno nestajali ljudi? A jesu. Da li se znalo da se više neće vratiti. Da su izgubljeni za tu i tamo. A da oni koji su ostali, neće imati sa kime ni pravu riječ progovoriti, da se neće imati sa kime zavrtiti u plesu, na fešti.
Ili je možda trebalo zaustaviti prvoga koji je poput ovce iz tora, probio ogradu, pa su za njim krenule van, i sve druge ovce. Kad jedna ovca uspije naći prolaz kroz živicu da se zaleti u drugo polje, onda i druge izgube glavu i ostavljaju sve, da bi potrčale za njom. I za kratko vrijeme ušlo je u modu, otići. Samo otići.
Reći tek tako, zbogom svom zavičaju. Ma tko ga može nositi u srcu jače od vas. Ljubiti više nego vi, koji odlazite.
Je li trebalo pokucati na neka službena vrata, i ne priznati poraz, nego krenuti i reći, „Ljudi su u pitanju. Naši ljudi odlaze. A što ćemo mi ,ako bez njih ostanemo.?“
Nimalo drugačija situacija nije ni danas, ljudi koji su ostali gotovo se ispričavaju što još nisu otputovali, jer ne vide da se ovdje više može živjeti. Odlaze najbolji, vaš susret s dragim prijateljem koji se nije dogodio jer su vas obaveze razdvajale, pa ste ga odgodili za drugu „šetimanu“ ne sluteći da se ni neće dogoditi, jer njih dvoje već su na putu za Njemačku. Na pitanje kad se vraćaju, kažu odlazimo. Ali kada se vraćate? Odlazimo trajno. I s kime ćeš poslije progovoriti, sklopiti neki posao.
„Ovo je grozno, trebalo je ubiti onoga tko je prvi probio put“, napisao je Fulvio Tomizza, 1960.-e, na tu temu.. A mi možemo kazati, treba barem razgovarati, tematski pripremiti sjednice i razlučiti uzroke od posljedica.