U petak otvorenje izložbe `Sve pršti od Sreće`

Pučko otvoreno učilište Labin, Gradska galerija Labin u suradnji sa Galerijskim centrom Varaždin predstavlja Izložbeni projekt „Sve pršti od Sreće“.
Kustos i selektor izložbe: Marijan Špoljar, povjesničar umjetnosti
Autori: Vlasta Delimar, Marijan Molnar, Vlatko Vincek, Darwin Butković, Ivan Mesek, Antonio Grgić, Slaven Macolić, Gordana Kovačić Macolić, Zvonimir Haramija, Živko Toplak, Toni Franović, Gordana Špoljar Andrašić, Saša Živković, Mario Periša, Ivan Gundić, Alen Novoselec, Maša Bajc, Bojan Koštić i Tomislav Turković.

Otvorenje u petak, 21. rujna 2018. godine, u 19 i 30 sati.

Na izložbi će se svojim radovima predstaviti 19 autora sjeverne i sjeverozapadne Hrvatske.

"U „danima slave, u danima sreće“ što ih je prouzročila jedna uspješna nogometna epizoda nacionalne „vrste“ neke su se zgode, barem za ljude navikle na građanski, sekularni vokabular u javnome diskursu, morale posebno zapaziti. Od igrača, stručnoga štaba i novinara, pa do političara frcale su izjave zahvalnosti „dragome Bogu“, u onoj mjeri iznad uobičajenog, kolokvijalnog jezika koji je dopuštao zaključak kako je naš reprezentativni uspjeh zapravo Božja odluka i zahvala jednome narodu na njegovoj vjernosti, odanosti i smjernosti. Sreća koju je taj događaj proizveo (sam po sebi, ali obilato građen medijskom refleksijom) ne može se, stoga, ni iskazati u nekoj osobnoj, privatnoj, kontemplativnoj formi već mora imati ritualni, obredni iskaz i kolektivni zanos koji dovodi do transa.

Rovovska, pozadinska bitka oko konkretnoga završnog scenarija svečanosti dočeka, samo pokazuje koliko je „režiserima“ jasno da su produkcija „sreće“ i njezini iskazi nemjerljivi kapital, prije svega politički i ideološki.

Sreća je danas osjećaj, stanje, afektacija ritualizirane forme, spektakl koji u pozadini skriva svoj „namješteni“ karakter: iz prividne demokratske oblande začas može izmaknuti u totalitarnu manifestaciju. Kao i u antičko vrijeme, i danas je dionizijsko slavlje izraz egzaltacije sreće. Ako je, kao što kaže Walter Benjamin, „sreća antičkog čovjeka (jest) u pobjedničkoj svečanosti: u slavi njegova grada, u ponosu njegova plemena i njegove obitelji, u radosti bogova i snu što ga uzdiže prema bogovima“(1) onda je vidljivo i to da se nismo previše odmakli od toga vremena. Dapače, sofisticirana varijanta „slavljenja“ u današnje vrijeme samo pokazuje pravo lice i stvarnu nakanu tih svečanosti.

Dakle, nacija je sada, ako je vjerovati medijskim analitičarima, znatno sretnija nego prije Svjetskog nogometnog prvenstva. Uspjeh koji je donijela igračka moć (i božja volja) prelila se u kolektivnu sreću, čiju kvantifikaciju tek očekujemo, a konkretne rezultate predviđamo. Jer, kod nas, kao i u svijetu, svako malo prezentiraju se različita „primijenjena“ istraživanja o stanju nacije, među kojima su izvješća o „stanju sreće“ koja obuzima građane dotične zemlje vrlo česta. Ovisno o metodološkim i istraživačkim pristupima i naše je mjesto na toj skali „sretnih“ naroda fluktuirajuće, pa i podložno regionalnim diferencijacijama. Ono što upada u oči je, dakako, to da se „sreća“ pokušava kvantificirati i da, neovisno od filozofskog, psihološkog  ili sličnih tumačenja, društvo i dalje nastoji nadzirati, stimulirati i usmjeravati sreću pojedinca i „propisivati“ što ta sreća znači. To naravno, više nisu „usrećivanja“ čitavih kolektiva, koje su totalitarne politike i nedemokratski sustavi crtali na projektnim daskama svojih ideoloških, vizionarskih projekcija, ali nisu ništa manje – kao što smo vidjeli nakon Mundijala - uvjetovana društvenim okolnostima i političkim instrumentalizacijama. Modernu industriju sreće više ne zanima produkcija klasne sreće nego ostvarenje sretnog i zadovoljnog (pasivnog) pojedinca koji će biti funkcionalan dio zajednice (rada, proizvodnje, kapitala).

Sreća se više ne traži „u sebi“ i u stabilnoj interakciji pojedinac – društvo i čovjek – priroda nego se kupuje, nalazi u specijaliziranim radionicama za „duh i tijelo“, stimulira kroz korporacijske terapije i udiše kao politički opijum, a velebni sportski rezultati kao rođeni su za to (gotovo kao da im je to i cilj) da hedonističko lice sakrije stvarno naličje Sistema.

Sistem mora biti stabilan, a nesretni čovjek uvijek je destabilizator. Sreća je, u tom smislu, imperativna: kako se sreća i zadovoljstvo, po nekim istraživačima, mogu mjeriti sve je više narukvica Fitbit koje odčitavaju sve naše tjelesne i emocionalne promjene i daju orijentir vlasniku i „industriji sreće“ kojoj će se obratiti da dijagnosticiraju i osiguraju ključ za blagostanje.

U svojoj knjižici „Metafizika stvarne sreće“ Alain Badiou s velikom vjerom filozofskog entuzijasta upozorava na ovu lukavu igru Sistema i s dozom zanesenjaka apelira da ne upadnemo u društveno nametnuto zadovoljstvo, u „diktaturu zadovoljstva“ nego da usvojimo kako „stvarna sreća“ pretpostavlja negaciju svijeta kakav sada dominira. Ako je sreća dijalektička negacija zadovoljstva onda se u njezinu ostvarenju čovjek treba okrenuti od potrošačkih i partikularnih vrijednosti kao jedinih ideala prema drugom i drugačijem. Nije li i umjetnički čin realizacija te pobune?

Kako promijeniti svijet? – pita se Badiou. „Tako da si sretan. No za to trebamo platiti cijenu, a to je da s vremena na vrijeme budemo stvarno nezadovoljni.“ (2)

Naziv izložbe „Sve pršti od sreće“ parafraza je poznate Kožarićeve umjetničke izreke, pa je, kao i njegova, suštinski dvosmislena: s jedne strane, potvrđuje vitalističko načelo i optimističku projekciju života, a s druge strane, zbog svakodnevne evidentne sumnje u istinitost te apodiktične tvrdnje, ona se može uzeti samo kao ironična konstatacija.

Sreća se ne traži u sebi ili zaziva kao ritualna vjera, kao nada, nego se kupuje, organizira i projektira. Moderna industrija sreće, kako u istoimenoj knjizi piše britanski politolog i politički ekonomist William Davies, podstiče nas da nadgledavamo vlastito tijelo i duh, da to pretvorimo u opsesiju. Nitko više ne baca novac u fontanu da bi zaželio sreću, kako kaže mladi koprivnički vizualni umjetnik Bojan Koštić, u performansu i video-radu s ove izložbe.

Na putu između pseudoduhovne svjesnosti i pseudoznanstvenog mjerenja, ostajemo nesvjesni društvene dimenzije sreće. Ali, rekli bi, podjednako i njezine osobne, duboko privatne dimenzije.

Može li umjetnost biti katalizator sreće, a umjetnik onaj koji, kako kaže Badiou, zahtjeva dimenziju pobune?

Nisu, dakako, svih devetnaestoro autora s ove izložbe pobunjenici i istraživači, ali pokušavaju djelovati kao pojedinci koji osjećaju i promišljaju neposredni život oko sebe i njegove manifestacije. Na naslovnu temu ne referiraju se doslovno niti je određenje Mjesta (pre)važno za konfiguraciju njihove umjetničke prakse. Za nas oni su, koncepcijom uvjetovani, izabranici umjetničke prakse koja se odvija „na sjeveru“, pri čemu nam mitovi o umjetničkoj geografiji ovaj put doista ne određuju ni izbor ni sadržaj, ali nas ne nukaju ni na postupak dekontekstualizacije." (Marijan Špoljar... iz predgovora katalogu izložbe)  (pp)17.09.2018./09:39:56