Taj netko i ti neki

Majke djece s teškoćama nemaju vremena često se družiti, a kad uspiju stvoriti rupu u svom rasporedu, često puta se zakunu u sebi da će svoje, na kapaljku slobodno vrijeme, drugi put utrošiti na nekog tko manje govori o drugima a više o sebi. Zašto? Zato što je to oblik terapije, govoriti o svojim slabostima, strahovima i nadanjima. A s rijetkima se to može. Ako to itko shvaća, kolika su rijetkost oni koji žele i nastoje razumjeti tuđi život, onda majke djece s teškoćama to najbolje shvaćaju, vjerujte mi. One su najsvjesnije svojih slabosti, strahova i nada. Moraju ih biti svjesne jer sukobljavanjem s njima, dobivaju dodatnu energiju za svoje dijete.

Ako majka djeteta s teškoćama nekog pozove na kavu, taj netko je, baš TAJ NETKO u kog ima povjerenja, i kraj kojeg ne gubi dragocjeno slobodno vrijeme na koje se budno pazi da se ne prekorači, taj sat, ili sat i pol, u najboljem slučaju dva, ponekad u cijelom tjednu ili čak i duže ako dijete nije dobro.

Majka djeteta s teškoćama nema vremena za dokono čavrljanje, jer dijete čeka. Ako ima dijete koje je sto posto ovisno o njoj, ima ga još manje. A sve što su starije, sve im je manje do njega stalo jer je energije sve manje. One će prići s osmjehom, ali se neće dugo zadržati, jer dijete čeka.

Kad bi društvo u cjelini bilo makar malo svjesno života majke djeteta s teškoćama, pružilo bi joj ruku. Ali, nije. Nije svjesno te ogromne količine energije koju majka, dok je živa, ulaže u tuđi život da bi bio ispunjen i što više bezbrižan, nakon svih onih pregleda, operacija, lijekova, vježbanja, terapija, itd, itd.

Na žalost, živimo u mahom nehumanom društvu gdje su svi toliko obuzeti skupljanjem za sebe da ne vide ono što drugi nema, nego većinom ono što drugi ima.

Kad bi ovo zaista postao svjesniji i humaniji svijet, djeca s teškoćama bi imala sadržaj i van kuće koji je primjeren njima i majka bi mogla odmoriti ili ići raditi, ovisi o djetetovim teškoćama. Jer kad je dijete negdje i smješteno na par sati, opet je majka ta koja mora preuzeti odgovornost ako s djetetom nešto nije u redu. Jer, tamo gdje je dijete s teškoćama, nema se novaca za medicinske sestre, doktore, defektologe, većinom rade nestručne osobe i na svaku sumnju zove se mama da reagira. Uvijek!

Dakle, ako mama ima TOG NEKOG, koji može razumjeti kako to da ona nije bolesna i kad je bolesna, da nije tužna i kad je tužna, da svejedno radi i kad objektivno to nije u stanju, da nema godišnjeg odmora, praznika ni vikenda, TAJ NETKO je sve što je drži ponekad, jer drugi su zauzeti skupljanjem i dokonim čavrljanjem, grupiranjem, rivalstvom, i nitko ju ne vidi. Za sve druge ona uvijek izgleda kao da ima nepresušnu snagu. Samo TAJ NETKO razumije da to nije snaga koja se ne troši, nego je to ljubav koja proističe iz uvjerenja da je djetetov život koji ovisi o njenim snagama vrijedniji od nje same.

Kad se majka osjeća istrošeno, osjeća grižnju savjesti jer ona nema tu privilegiju reći: „Danas nisam dobro pa ću malo odmarati“. Dijete čeka.

Društvo je nehumano baš zbog toga jer dijete s teškoćama čeka samo majku. Drugi su prezauzeti da bi to vidjeli. Nisu zauzeti stvaranjem boljeg, humanijeg društva, nego boljim rejtingom u društvu.

Zbog toga treba stvarati svijet u kojem neće biti samo TAJ NETKO koji će majci dati snagu, nego TI NEKI koji će razumijeti svijet majke djeteta s teškoćama, zaboraviti malo na sebe i stvarati svijet u kojem oni neće moći biti bezbrižni ako gledaju majku koja to nikad ne smije biti, pogotovo ako TI NEKI imaju moć i vlast u rukama da to mogu i provesti u djelo. Ali, nema svjesnosti. Ne samo kod vlastodržaca, nego općenito u društvu. Dovoljno je vidjeti rezultate svakih izbora. Na žalost, i dalje ta moć i vlast u rukama TIH NEKIH služi samo za skupljanje daljnjih izvora moći i srestava koje podižu vlastiti rejting u društvu.

A dijete čeka. Samo majku, jer samo nju uvijek i dočeka.

Vesna Ferluga - Antić