Bio je događaj kojeg će ovaj grad pamtiti

Kraj mjeseca studenog obilježio je nesvakidašnji događaj, u pretijesnoj dvorani Gradske knjižnice, ponestalo je zraka. Toliko ljudi zbilo se na tako malom prostoru, i povisilo temperaturu prostorije, u kojoj je začas postalo i vruće i tijesno. Kad se otvorilo vrata, da u prostoriju uđe zraka, ušli ljudi, i ostali na vratima, s jedne i s druge strane. 

Događaj je stvorio čovjek, koji zapravo sve stvara, zato je samo jedno važno, imati čovjeka. Kad Grad, država, obitelj, škola, crkva, džamija, imaju čovjeka, onda imaju sve. 

Bila je to prije svega Bošnjačka večer, ali ne samo to, bio je događaj, kojega će ovaj Grad pamtiti. Dolazili su Bošnjaci u ove krajeve u valovima, uvijek ih je tjerala neka nužda. Samo na njima bila je odluka, što će i gdje?. Otići ili ostati? I što će učiniti sa svojim životom.

Lijepo je o tome pričao glavni sudionik večeri, čija je knjiga tek četvrta po redu, nastala na ovim prostorima, oslikavajući život Bošnjaka, u novim okolnostima. A on je oslikao bošnjački mentalitet. Riječima koji njegov narod razumije, kao što razumije život koji se priča kroz viceve, u kojima su oni sami, glavni junaci.
Ispaćen je to narod, kroz vjekove vjeran kruni, poslušan u vojsci, pa desetkovan, zbog politike, pa osakaćen, na najkrvaviji način, pa osiromašen za svoje intelektualce, ali opet uporan u gradnji svoga života, tamo gdje se dobro osjeća.

Lijepo je znati da čovjek iz dana u dan raste, a ne samo iz dječje dobi do mladalaštva, kad se pomicanje vidljivo mjeri u centimetrima veće odjeće i obuće. Čovjek nadraste sebe, svoju obitelj, najužu sredinu, svoj grad, državu, veličinom razumijevanja okolnosti koje su stvarale, i prilike i nevolje.

Valovi dolazaka na drugu zemlju, nepoznatu i nečiju, zapljuskivali su, ne samo novopridošle, nego i zatečene. Dolazilo se po nuždi, za vojnike neprijateljskih vojski, izbor nije bio velik, zatvor ili rudnik?

Rudnicima je trebalo radne snage, zemlja se izgrađivala, i trebala je svoju energiju, pogonsku i ljudsku. I ta ljudskost mjerilo je nepromijenjeno, kroz različite sisteme, i o njima se svjedočilo te večeri, podastiranjem povijesnih podataka, a začinjalo smijehom uz radost iščekivanja, što će biti dalje.

Etnička zajednica ima mogućnosti, od najgrubljih sukoba zbog nepriznavanja okolnosti, o kojima na puno primjera diljem svijeta, možemo posvjedočiti, do uzornog sklada sa novom sredinom. A mi smo ta sredina. Postavlja se pitanje.

Može li se birati? Ako može, zašto ga (sklad suživota) nisu izabrali oni koji sebe drže da su veliki, koji crtaju karte svijeta, pa su i za ove životne prostore, davnih godina ucrtavali, granice.

Lijepo je podsjetiti se da smo zajedno, uvijek u većem broju, da i mi znamo, razumjeti, ali i ustrajati u onome što bi moglo postati uzor, onima koji sebe drže da su veliki.

Kad jedan Grad ima takve ljude koji su u stanju, reprezentativnu dvoranu, nedavno dizajnirane i renovirane Gradske knjižnice, učiniti pretijesnom, onda je sigurno da u njemu leži još puno više neiskorištenog potencijala, za bolji razvoj. Ali ne u centimetrima. U ljudima, u čovjeku. U onima koji su spremni nadrasti sebe, svoju obitelj, svoj Grad, državu, svoju crkvu i svoju džamiju i veličinom razumijevanja okolnosti, prepoznati i prilike i nevolje.