Pasala je još jena subota, poetesi i poeti so bili skupa, va Lože na crće va Labine. Prišli so neki i zboka, zvonka, neso mucali, rekli so da njin je bilo CAGODAR...
Poezija je najlepca lampoda diboko skrijena va srcu i duše se do onega hipića dok se ta lampoda ne napiše pa rivo prit do najskrijenega srca onega ki je ima radi i ki va nje nojde beleco i blješćavino amora. Poezija je pitor nad pitorami ka fotografat zno saki kantunić kega cuda puti želimo i od sebe someh skrit. Za poezijo znon reć reć da je muzika i konta, da je sonata i simfonija, se va sejno vreme, poezija zno bit i šćorica na palkošenike na ken ne moreš bit artista ako ti je duša prozna. Poezija je puna življenja, kako more puno vodi, kako nebo puno zvezdami, kako ulj pun meda, kako kršin pun rožic, kako svet življenja pun.
A poeta, poeta je i kantador i sopac. Od lapiša konta, poezija je most na kemu se inkontrat more šlovek šlovekon, most na kemu zadrht beleca od besedi, most na ken pretel pretela išće. Ona je i mir i va duše konfužjon, poezija je patok va mladoletke, na moru bonaca, od sunca blješćavina, žuhkemu življenju speronca i regol. Se to je poezija bila va Lože suboto, na 13 avrila 2019. leta Gospodnjega. Nopeda je spravila labinske poetesi i poeti kako i oneh ki so njin kako ospiti prišli z drugeh kraji od Istri i Lovrana.
Poestesi z Lovrana, Biserka pl. Vuković i Tatjana Jedriško Pančelat so prezentale svojo poezijo ko so spravile va libreti, Miranda Škalamera Verbanac je bila moderatorica. Vajka nan drage Rašelinki so zakantale od sega srca, a Franko Kalac je sopa i kanto, ni zobi na naš tanac. Zbudi je seh ali najviše oneh ki so nasred Loži zatoncali i obrnuli se va naš tanac balon. Valentina Načinović je celo vecer organizala i sakemu darovala vreme da more štet svojo poezijo. Ona je po treti put pokozala da zno, more i želi držat nas zbujeneh i zato velo nje fala.
Litrati so tu da nas sako toliko spamete na se ono lepo ca smo skupa pasali. Do nekega drugega puta, dok se nopeda ne nojdemo va kompanije, zustali so nan nabrušeni lapiši keh nikad nećemo pustit na mire. Lapiš je vajka s nami da na bele horte pusti najlepci šenjoli duši i srca keh poezija zno regalat.
La Loggia na crće va Labine je još jedon put otprla svoje vrota poezije i pokozala da ima senzibilitod od za va verš rikamani šenjoli od srca. Va to ime moren reć da mi je pretonka saka beseda s ko se moramo zafolit za još jeno lepo vecer ko smo pasali skupa. Zasprovega, Labin živeje poezijo. Želja nan je da se zno da sada imamo i LABINSKO PJESNIČKO REPUBLIKO ka neće nikad cedit pisat dok je oneh ki domoćo pisano besedo štimojo i imajo radi.
(Neda Milenkovski) 14.04.2019/13:29