U Gradskoj galeriji Fonticus Grožnjan, u četvrtak 18. IV. 2019, s početkom u 19.00 sati, zakazano je otvorenje izložbe labinskih umjetnica, Glorie Sellan i Tee Bičić. Sellan će predstaviti samostalnu izložbu `Propitivanje prostora`, dok će Bičić predstaviti `Sinergiju karbona`
Komentari o izložbama:
Tea Bičić: SINERGIJE KARBONA
Tea Bičić predstavlja niz radova izvedenih akrilom i ugljenom. Većina ovih slikocrteža je na platnima. Ona su najčešće oker/smeđih tonova. Na njih umjetnica intervenira, ne prekrivajući sasvim pozadine, pa one bivaju sastavnice radova. Ne znamo je li autorica krenula od ideje oblika ili od poteza/fleke. Očito je da se udaljava od prepoznatljivih motiva i nudi kompozicije čistih likovnih vrijednosti. To čini pomoću boje, linije, zasjenjenja i nadasve osobne koncentracije, skoro meditacije.
Pred nama je niz apstraktnih oslikanih/iscrtanih površina snažnog ritma i umirenog kolora. Vizualizacije se baziraju na linijama i plohama boja. Zapravo, ponajviše ne-boja: bijele i crne. Na radovima su naočiti potezi, crte. Uglavnom izvedene crnim grafitom, one su najčešće grupirane u rastere. Prostori vibracija poteza usuglašeni su s prostorima boja. Ponegdje nailazimo na transparentnost slojeva što dodatno izaziva zanimanje. Radove na ovoj izložbi možemo doživjeti kao ideogramske otvore u bjelini galerijskih zidova. Ciklus nudi mnoge asocijacije i pozive na razmišljanja.
Ove bi radove mogli doživljavati kao eksperimentalne igre oblicima, ali, uz umjetničin komentar, i nešto drugačije. Tematski oslonac nudi nam autorica, objedinjujući ciklus nazivom „Karbon“. Pojam označuje likovnu tehniku, ali ima i druga značenja, npr. ugljen. Ona kaže: „…KARBON (...) pojam koji je prisutan kroz čitav moj život. Obilježio je moju obitelj, dio je moje prošlosti, pa tako i moje sadašnjosti. Simbol je straha, neizvjesnosti, muke, strepnje... svega crnoga, a istovremeno nade, kruha, kolegijalnosti, marljivosti, izdržljivosti... i svjetla na kraju tunela…“. Ovim komentarom bivamo usmjereni ka iščitavanju, doživljavanju ovih radova. Tama rudnika i svjetlo dana pojednostavljeni su na svijetle i tamne plohe. Kao što bivamo zaslijepljeni naglim izlaskom na dnevno svjetlo, tako ne razaznajemo oblike naglim nestankom svjetla: odlazak u zemljinu utrobu i izlazak na svjetlinu sunca. Ili doživljaji jednog pa drugog: moranja pa htijenja.
Čini se da Tea Bičić promišljanje počinje kombinacijom spontanosti i osluškivanja osobnog stanja. Izvlačeći oblike iz memorije transformira ih i preslaguje na podlozi. To rezultira ritmiziranim površinama koje rijetko imaju oslonac za pogled. Planovi, linije, tonirane ili rasterirane površine, odnos i napetost elemenata ne traže proširenje kadra. Izrez, koji nam se nudi na ogled, kompozicijski je čvrst i stabilan. Raspršenost kompozicije zaustavlja se naglo pri rubu rada iz kojeg često potez bježi, pa radovi djeluju kao izresci. Pred nama se redaju slike koje možemo, prema intenzitetu, predstaviti u nizu koji nije kronološki vezan uz nastanak, već za količinu uklopljene energije.
Na polju tonirane, tople zamrljanosti, nalazimo tragove aktivnosti. Prostore tonova prate linije, ili obrnuto. Elementi su često zasebna područja, a ponekad uslojeni. Linije teku paralelno, izvedene slobodnom rukom. Njihov raster kao da unosi energiju, a istovremeno pomiruje površine boja/neboja. Iako geometrični, oblici nanesene boje nisu grubi. Umekšani su razlivenim rubovima, slojevanjem ili potezima kista. Frekvencija elemenata mijenja se od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Ono što se događa na površini nije slika, već akcija. Vizualne iluzije, iskustva iz snova i sjećanja imaju strukturu koja ne može biti oblikovana konvencionalnom logikom. Umjetnica vizualizira nemoguće mogućnosti, ali ne želi ocrtavati snove. Situacija je bliža seizmografu stanja.
Pokušavajući proniknuti proces nastanka, čini se kao da oblikovanje mrljama i potezima gdjekad zaustavlja nakanu autorice. Opet, ponegdje, upravo nakupina/potez inicira daljnje istraživanje. Tea Bičić naporno, promišljeno, ali uspješno izbjegava figurativne oblike. Preklapajući crtež i slikarski postupak ne nedostaje joj kombinatorike ni energije. Ovu igru odrađuje pošteno do trenutka kada, unutrašnjom snagom, oblici postanu nedjeljiva cjelina. Očit je autoričin izuzetan osjećaj za kompoziciju. Iako velikog formata, sa zonama boje ili linija, svi radovi djeluju stabilno. Oskudnost se pokazuje kao kvaliteta. Ali, zato nema oskudice u emaniranoj energiji. Kao da se pred nama rasprostiru nemirne draperije sjećanja.
Autorica, ograničavajući se na jednostavan postupak otkriva poeziju pamćenja. Sjećanje može biti kolektivno i osobno, povijesno ili kratkoročno. Imamo sklonost da rearanžiramo našu memoriju, da ugradimo u nju stvari koje su se desile ili čak stvari za koje smo samo čuli. Tein instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom interpretira realnost prema egzistencijalnom iskustvu. Umjetnica poštuje osobnu povijest. Jer, stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom neizbježno je svedena na stalne interpretacije i reinterpretacije. Potrebno je brisati stari pojam – „promatrač“, a na njegovo mjesto postaviti novi – „sudionik“. Iskustvo promatrača bitna je činjenica pri opisivanju svakog sustava. Uvriježenu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, ona koristi za ispovijed, a ujedno i za sučeljavanje. Ona promatraču postavlja zadaće. Većina će tražiti oblike i bit će zadovoljena ovisno o individualnoj maštovitosti. Prolazeći od rada do rada, detektiramo promjene intenziteta autoričinih čuvstvenih nadahnuća. Tea Bičić nas izaziva oblicima, a podastire samo aluzije. Radovi ne prikazuju, oni prepričavaju doživljeno. Senzibilna autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja. Prisutna je spoznaja dobrog i zlog, smrti i života, svjetla i tame.
Ovaj prikaz izvještava o doživljaju. Situacije umjetnica prevodi u oblike iskrenim bilježenjem „osobne temperature“. Nepredmetni svijet prisvaja oblike koji žive u slojevima. Segment postaje znak i nije više citat. Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Vizualizacija doživljaja predstavljena je nizom krhkih evokacija stanja.
Eugen Borkovsky, IV. 2019.
Gloria Sellan: PROPITIVANJE PROSTORA
Gloria Sellan predstavlja nekoliko radova koji u postavu nude trodimenzionalnu instalaciju. Ovaj niz predmeta i autorici je nov: započet je ove godine. Ona nastavlja propitivanje granica grafičkog medija, pa radovi prelaze u područje prostornih konformacija. Okruženi smo istostraničnim kvadratima/kockama na kojima nalazimo točkaste intervencije snažnim kolorom. Točka je ovdje jasna likovna i optička vrijednost kojom umjetnica određuje prostore. Hod galerijom dodatno dramatizira dojam. Tragovi boja, sjene i transparentni tekstilni materijal našim kretanjem uzmiču jasnom pogledu. Doživljaj se ostvaruje kroz vidna zamućenja.
Ponuđeno likovno promišljanje možemo promatrati iz aspekta igre koja kroz autoričine intervencije biva na trenutak zaustavljena baš u ovom, izloženom obliku. Procesualni slikarski postupak svodi se na nanošenje kolorističkih mrlja na polutransparentni materijal, napet na okvire. Manje nakupine boja ravnomjerno su raspoređene, raspršene na formatima. Svaki pojedini okvir i pripadajuća površina imaju neznatnu, ali prisutnu dimenziju debljine. Od njih se sklapaju prizme na način kombiniranja kvadratnih oblika. Događa se postav kao instalacija: niz radova bira se i predstavlja sačinjavanjem nove cjeline. U proces se uključuje svjetlo kao znatan faktor plasmana. Jarke boje ovime dobivaju dodatnu vrijednost, a sjene koje nastaju odražavaju se ili na zidu, podlozi, ili na suprotnoj strani objekta. Rad/radovi podliježu promjenama, ovisno o prostorima predstavljanja te o pokretu promatrača. Okosnica ove serije likovnih radova je problematiziranje prostora i kretanja.
U rezultatu Gloria se priklanja apstraktnom ekspresionizmu. Ona ostaje vezana za doživljaj, ali ne želi biti prijenosnik slika. Pojam prostora prepoznaje kao prostor nomadskih subjekata koji se gibaju između međustanja dviju točaka, ali ne nužno od jedne do druge. Pulsiranje, stalne promjene u univerzumu nalaze utočište u poentilističkim, vizualnim umjetničinim interpretacijama. Autorica nam intuitivno prenosi slutnju, doživljaj, fascinaciju neprestanog gibanja, promjena i nestalnosti pojava u prirodi i paralelno s time, u nama samima. Oduzimajući tijelu njegovu materijalnost, daje mu sjenu. Likovnom artefaktu uvjetno oduzima uzrok, a ostavlja posljedicu. Ovom inverzijom senzibilna autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku intuicije.
Kombinirajući polutransparentne oblike, autorica problematizira dvodimenzionalnost plohe. Seriju ambijentalnih instalacija možemo promatrati kao trodimenzionalne grafike. To je podcrtano usmjeravanjem svjetla koje rezultira projekcijom sjena. Ova optičko-kinetička djela teže negiranju tradicionalnog geometrijskog prostora i time potiču promatrača na nove mogućnosti percepcije. Kompozicija, ritam, boje, sjene, sve je usredotočeno na dramatiku grupe. Zatvorene kompozicije elemenata vabe na kretanje, na praćenje promjena unutar svakog pojedinog rada.
Oblikovanje prostora može se odrediti kao niz doživljaja. Od prostora prirode, pejzaža do prostora muzike kao apstraktnog prostora. Pohod po prostorima umjetnica razrađuje promišljeno, oslanjajući se na instinkt. Kretanje nagoviješta uvođenje pojma vremena u pojam prostora. Tako smo dovedeni do relevantnog likovnog istraživanja. Treba znati da ne postoji samo prostor, već se moramo određivati prema pojmu prostor-vrijeme. To znači da prostor ne postoji bez vremena i obrnuto. Da bi obišli prostor potrebno je vrijeme. Bez obzira krećemo li se ili, po našim mjerilima, mirujemo, uvijek smo u kretanju i u vremenu. Sat ili metar služe nam za pojednostavljivanje naše, uvriježenim vrijednostima određene gabarite. Koherentnost dojma koji odašilju ovi radovi pokazuje nam da relativnost spoznaje ne može biti određena, fiksirana zakonima nekog tzv. svetog pisma ili paragrafima Ustava kojeg vulgarno određuje profit ili (bilo koja) religija.
U pokusima sa subatomskim česticama ustanovljeno je da svijest promatrača utječe na ishod eksperimenta u identičnim uvjetima. Zaključak je da su misli i osjećaji također dimenzije. One su sastavni dio ljudske svijesti. U povijesti nismo vjerovali da je Zemlja okrugla. Danas teško prihvaćamo spoznaju da je materija energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji ljudskih pet osjetila mogu opažati. Ostale dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih zapazili. Umjetnica nam uvjerljivo govori kako mikro i makro kozmos titraju na isti način. Tu je i dostignuće ovog projekta: svi radovi na ovoj izložbi prenose titraj. Problem je želimo li vidjeti nešto što prepoznajemo ili osjetiti i prepustiti se nečemu što slutimo. Ljudi se ne usuđuju prihvatiti pogled na nebeski svod istovrijednim pogledu na fleku od čaja.
Primjetan je stav umjetnice koja želi propitati spoznato. Osamljenost sličnih oblika rastvorena je nizom, zapravo serijama koje imaju slične karakteristike. Unutar pojedinog formata, neki elementi ostaju osamljeni, bez obzira jesu li u odnosu ili su neovisni. Uostalom, kao i u životu, samoća zapravo ostaje jedina konstanta koja nas prati, bez obzira jesmo li usred čopora ili u intimi svoje sobe. Vrijeme je tzv. postmoderne u kojem je umjetnost izgubila funkciju zadanog prikazivanja. Prisutna je intenzivna umjetnička djelatnost, gdje umjetnik i umjetnost imaju ulogu svjedoka i, iznad svega, aktera sadašnjeg, a nadasve osobnog trenutka. Proživljavanje Glorie Sellan očituje se ekspresivnim činjenjem, bez ustručavanja i nepoštovanjem bilo koje čvrste dosljednosti osim dosljednosti samoj sebi.
Eugen Borkovsky, IV. 2019.
Biografije autorica:
Tea Bičić, nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Puli, smjer grafički dizajn, diplomirala je slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Venezia u klasi prof. Paola Tessaria. Izlagala je trideset i šest samostalnih i sudjelovala na više od sto skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Za svoj rad dobila je mnogobrojne nagrade i priznanja. Sudjelovala je u nekoliko likovnih kolonija. Radovi joj se nalaze u fundusima muzeja i galerija te u mnogobrojnim gradskim i privatnim zbirkama. Članica je HDLU Istre i jedna od osnivača Galerije POOLA u Puli. Od 2014. godine voditeljica je programa Gradske galerije Labin. Živi u Istri.
Gloria Sellan rođena je 1984. godine u Puli. Nakon završene jezične gimnazije u Labinu te dvogodišnjeg boravka u Veneciji na studiju arhitekture, 2005. upisuje preddiplomski studij likovne pedagogije na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Studij završava 2009., a posljednji semestar provodi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Trstu, na studiju DAMS (Discipline di arti , musica e spettacolo). Iste godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci upisuje i diplomski studij, na kojem se usavršava u području tradicionalne i računalne grafke te 2011. stječe titulu Magistra likovne pedagogije. Izlaže od 2005. godine, a do sada je svoje radove predstavila na nekoliko samostalnih i više od 30 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Bavi se prvenstveno grafikom, a u svojim radovima često koristi video projekcije i animacije koje postavlja u prostorne instalacije. Koautorica je nekoliko performansa te scenografija za predstave i glazbene video spotove. Od 2017. godine članica je HUIU (Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika). Živi i radi u Labinu, u Istri, HR.