Pogled na život

U turističkoj zemlji, kakva je Hrvatska,  a Istra k tome još prednjači, kao najosvještenija regija,  svake se godine upoznaju narodi i običaji, koje turisti donose sa sobom. Pohvalno je što sve više njih vole ovu malu zemlju snova i velikih pogrešaka. Ali kao što svatko od nas, već danas može biti bolji nego što je bio jučer, tako gledano šire, broj pogrešaka može se smanjivati, a postojeće i popravljati.

Među jednu od ljepota Jadrana oduvijek su se ubrajali kampovi. Svake godine  od  1.Maja popunjavali bi se, pa dok ima mjesta. A ostajalo se u njima sve do jeseni, kako bi vrijeme poslužilo.

Istina je da paralelno funkcioniraju hoteli, apartmani, bungalovi, vile i kuće za odmor, ali koga briga, kad se u kampovima voli jutarnji dodir bose noge na mekoj travi, nakon što sunce prodre u platnenu nastambu i pozove vas van. U šarenim turističkim naseljima, sa šatorima, i kamp prikolicama, razmještenim, ne po urbanističkom planu, već po prihvatljivoj udaljenosti između višegodišnjih stabala, i priroda je sastavni dio života. Stabla, trava, ptice su društvo,  s kojima se dijeli dan i dobar dio noći.  U kampovima se ljudi i priroda razumiju i uvažavaju.

A kako dani godišnjih odmora odmiču, tako nestaje slika idile šarenog ljetnog naselja. Polegnuta trava pod težinom šatorskih podnica, iznova živne, oslobođena zemlja prodiše, kiša koja ju natapa poravnava utabane ljetne staze. I sve funkcionira u savršenom suglasju. Od sezone do slijedeće.

Sve dok se nisu pojavili sirovi apetiti, za zaradom i krenuli u još jedno obezvrjeđivanje jadranske obale, u kampove su proturili ruku globalnog tržišta, koje više ne doživljava čovjeka humanim bićem, već brojkom u postotku, plusa ili minusa njegove zarade. I krenuli su uništavati.

Umjesto odmora uz cvrkut ptica i u prirodnoj hladovini krošnji stabla, ispod kojih bi se ljuljale mreže za odmaranje, prostor tišine zauzimaju bez ikakve logike, gotovo sklepani kontejneri, poput priručnog skloništa od kiše, za radnike na udaljenim gradilištima. Ali su u njih natrpani klima uređaji, da zuje, frižideri, teve ekrani i što sve ne. Samo da bi cijena bila čim viša. Jer čovjek nije važan kao humano ljudsko biće, kojemu treba odmor, osim kao broj u postotku prodanoga.  Više nikoga nije briga za ljude, stabla ni ptice. A te kučice, osim što su ružne, nakaradno su i složene, zabetonirane su im travnate površine trajno. Podignute na nekakve kvadre i cigle, sve je oko njih izmaklo oku ukusa. I što je najžalosnije, one su trajno postavljene. Čitaj da unište.!

Ni nakon sezone, ove ni slijedeće, biljni svijet se neće oporaviti. I sve skupa gledano to više nema nikakve veze sa odmorom u kampu, za ljude koji vole prirodu, jer se od brujanja klima uređaja, frižidera i tevea, ništa drugo ni, ne čuje. Kamoli cvrkut ptica ili tišina kad trava raste.

Bez takvog rugla moglo se, ali kad je već odluka pala, onda ju samo treba precizno definirati. Kakav turizam se želi, sada? A za 10, 20, 30 godina? Da li onaj koji lomi sve pred sobom, za postotak profita stavljenog u nečiji džep, ili turizam zadovoljnih i sretnih pokoljenja.