Vjerujte na riječ da niti jedna metropola…

Pitanje je došlo do izražaja na jednoj sjednici  Vijeća uz temu prodaje gradskih stanova, ljudima koji svoje pravo na kupnju stana, od početka devedesetih ( 20.stoljeća), kad se krenulo u prodaju društvenih stanova, još uvijek nisu iskoristili.

Ovoga puta naglašeno je, kako baš sve što Grad, još ima u vlasništvu ne treba olako rasprodati, jer kad se to jednom učini, gotovo je. Više nema.

A trebat će uvijek određeni broj stanova s kojima se kao plus, u ponudi može privući deficitarna struka.

Žene je to odmah asociralo na postolara, ili postolaricu, koji će raditi samo za njih. Naime kad su ženske potpetice u pitanju, onda tu nema ovako ili onako, pa glavno da jesu. Žene točno znaju što im treba, na kojoj cipeli i uz koju haljinu će biti nošene. Isto i sa sandalama, koje su k tome u najrazličitijim bojama.

Ali kako sada stvari stoje, ništa se od takvih usluga uglavnom ne radi u njihovom Gradu, već se za fine ženske cipele iz Labina pročulo, u Rijeci, Puli, Pazinu. Puno ih odlazi jer su tamo vrsni postolari, koji znaju zadovoljiti žensku dušu. I dakako , s razlogom putuje se po 30 do 50-ak kilometara, usput popije štogod, pojede nešto, ostane barem pola dana u slučajnoj kupovini, i porez plaćen uz cijenu usluge na obavljen postolarski posao, ostaje u tim gradovima.  A zašto?

Jer njihov Grad nema sam svog postolara, ni postolaricu, pa i žene rade isti posao provjereno dobro. Netko je ipak u Gradu osigurao samo vatrogasno rješenje, ima ga, ali ga zapravo nema. Leteći je. A ženske su delikatne osobnosti i hoće svog postolara dobro upoznati, da točno znaju jesu li se obostrano razumjeli. Koja debljina gumice, i u kojoj boji. Što na prstima, a što na peti. Ako se šiva, kojom bojom konca, koje debljine i do kuda točno. I sve se to na licu mjesta dogovara. A imati cipelu spremnu za dan kad je događaj, dogovara se oči u oči, jer je od velike važnosti.

Preko posrednika, pa još u drugom, trećem gradu na neviđeno. Teško.! I zato su ženske već dale svoj glas „DA“ za kadrovski stan, postolarici –postolaru. Jer oni su kadar, jako deficitaran. A kako čujemo, ima žena i to mlađih, koje bi se rado (pre)školovale i bile cijenjena postolarica u gradu, radije nego samo nevidljiva brojka u masi nečije kompanije. Ali uz neke bolje uvjete, jer posla za „postole“ ima. A taj se novac sada ostavlja u drugim gradovima. Uz ostalo i taj se razlog pribraja uz sve ostalo što ovdje manjka, dok se nažalost listaju oglasne stranice susjednih, zapadnih država, u kojima ima posla a kad su i prijeko potrebni  postolari u blizini, to je onaj jezičac na vagi nečije odluke. Za odlazak iz Zemlje.

Vjerujte na riječ, da se niti jedna  metropola, od Beča, Berlina, Pariza, Milana, Brisela, Zagreba, Beograda, Sarajeva nisu odrekle svojih postolara. Gradovi su nezamislivi bez takve djelatnosti. U nedostatku ljudi specijaliziranih (dimnjačar) zanimanja, gradovi i općine moraju još više povesti računa, o posebnim uvjetima, kojima će ih privući.

U neka ranija vremena bila je potreba za rudarima, i danas će vam ponosno pričati o onome što ih je čekalo, a ne samo golo radno mjesto. Tako je bilo u vrijeme kad su država i njezine raštrkane općine, skrbile o svojim stanovnicima. Jer je nekome bilo stalo da život funkcionira i tu i tamo.  I kad se nisu dijelili, na vaše i naše.

Razloga za cjelovito promišljanje o smislu takvih stanova ima, i ne bi bilo dobro da u poplavi nisko političkih optuživanja, između vlasti i oporbe, promaknu životna pitanja, na kojima se jedino gubi ili dobiva.