Velika prekretnica

Je li se jučer dogodila prekretnica u Općini Raša, koja ima svoju priču, kao da je veliki Grad. Bogat i slavan. A dobro znamo da nije ni Grad, a do slave tek treba dosegnuti. S pričom ipak izlazi u javnost, među velike, renomirane i bogate.

Nakon potpisanog ugovora kojom država, daruje čak 31 tisuću četvornih metara lokalnoj samoupravi, sada je sve moguće. I postati Grad, slavan i bogat. I sve se to može postići samo onda kad dovoljno jako vjeruješ u sebe, u ono što želiš i čemu stremiš, pa samo to i radiš. Ne obazireš se što nisi velika izvana, kad znaš da nitko od onih tko takvim očima te gleda, ništa ne zna o veličini snova koje ti, mala Raša, živiš, zajedno sa svojim žiteljima.

Pogotovo što je zemljište darovano,  nakon obznanjenih, brojnih prodaja značajnih vrijednosti u državi, samo za jednu kunu, a da nikome od nadležnih nije palo na pamet da ih ponudi mnogobrojnim radnicima koji su te vrijednosti stvorili i znanjem  i žuljevitim rukama. Ali, baš da ih se  ništa o tome nije pitalo, a otišlo je nekima i nekome, koji se ni po čemu dobrome nisu iskazali. Razlog je ozbiljnog žaljenja.

Poštenije je ovako, darovati jedinicama lokalne samouprave, vrijednim ljudima koji su ovdje, bili i ostali i koji još uvijek, kao odgovorni građani, i glasaju na izborima jer im je stalo. Do lokalne samouprave da se razvija, do života i ljudi, da ostvare harmoniju i sklad sa sredinom u kojoj se dobro osjećaju. 

Raša ima ljepotu uz koju se valja zaustaviti i osjetiti ju, i posebnu energiju,  kojom vibrira. Predahnite na njezinoj otvorenoj terasi, da sretnete čovjeka i sve vam je odjednom ljepše, a samo ste u društvu, iako svatko u svojim mislima i za svojim stolom.  Nije se dovezao, dopješačio je, ni razbacivao malograđanskom megalomanijom, ali je ozračje obavio svježinom pozitive. Mir okolnog zelenila, plavetnilo neba ili šapat kišnih kapi, nabujala rijeka i neočekivana skrb ljudi, da ih ne poplavi sezonska nepogoda.  Sve je to život, ovaj i ovdje, ali samo s jedne strane. 

Onaj drugi živi u ljudima, u još neprokopanim i neočišćenim rudarskim tunelima, potamnjelim pročeljima stambenih kuća. Živi pod neurbanizirano proširenim nadstrešnicama i bez dozvola izbetoniranim terasama, ovisno o broju vreća cementa, koje se dospjelo nabaviti. I sve to treba dovesti u onaj prvobitni sklad.

Ima toga što je mimo reda i propisa. Nastalo u trenutku slabosti, kad se ni u svoju vlastitu povijest nije vjerovalo. Svako vrijeme pronađe dovoljan broj slabih, koji će, zarad koječega uklanjati ili rušiti, monumentalna umjetnička ostvarenja, bez da pitaju, ni tko su, ni što su, ni zašto su?

Naselje rudara i obitelji, djece i foklora, povijesne vrijednosti, su samog života. Ovdje pričaju priču. I imaju pravo na svoj ponovni sjaj, originalnosti.  Rudarske tradicije duge nekoliko stoljeća. Malo je tko vjerovao  da je takvo što moguće. A moguće je samo ako dovoljno jako vjeruješ u sebe, u ono što želiš i čemu stremiš, pa samo to i radiš. Ne obazireš se što nisi veliki izvana, kad ionako nitko ne zna koliko su veliki tvoji  snovi.