Ne uzimajmo stvari zdravo za gotovo

Pred lokalnom zajednicom veliki su izazovi, kvaliteta  političkog smjera najbolje se ocjenjuje po uređenosti života koji obuhvaća sve segmente društva. Što podrazumijeva da i za osobe s poteškoćama, postoji prostor na kojem mogu djelovati i doprinositi  boljitku  društva u cjelini.

Prema dosadašnjoj situaciji privatni poslodavci i ostali, još uvijek zaziru od zapošljavanja osoba s poteškoćama, čak i u nedostatku radne snage, iako nema razloga da to čine. Osim što su ih nadjačale njihove davno stvorene predrasude i ostale kao prepreka, češćem uključivanju u svijet rada osoba s poteškoćama.

Dobrim dijelom tome pridonose i sami, neosviješteni roditelji, koji svoju djecu vide samo kao invalide, bez obzira na ogromne ne dotaknute potencijale u njima. 

Navedimo za primjer dijete u invalidskim kolicima, jer baš ne trči kao atletičar, ali njegove umne sposobnosti nisu time ništa manje. Koje se puno čitajući, odlično  snalazi u izravnoj komunikaciji s poznatim i nepoznatim osobama, putem telefona, i mnogo toga savladava na kompjutoru. Ali samo za svoju zabavu, jer nikome nije palo na pamet da može i više od toga.

Međutim ako vlastiti roditelj –njegovatelj postane zapreka, za njegovo neupućeno dijete koje je po definiciji(predrasudi) samo invalid, onda dijete koje je još manje upućeno, takvim i ostaje, a njegove ogromne mogućnosti razvoja ostaju neprobuđene.

U jednoj obitelji sa četvoro djece, jednome od sinova u ranoj je dobi liječničkom dijagnozom, konstatirana nagluhost. I roditelji su se  tada u šoku, okrenuli za 360 stupnjeva,  ka ostaloj trojici sinova,  potičući ih da što bolje razviju svoje talente ,od glazbenih do sportskih. I nisu štedjeli vrijeme ni novac, za vježbe i treninge, opremu i pribor, instrumente, samo da bi u njima potaknuli ono najbolje.

U takvom nesrazmjeru roditeljske pažnje, nagluhi dječak je s godinama još jače oglušio, pa su roditelji za dječaka u naglom razvoju bili primorani nabavljati sve jači slušni aparat. Kako bi barem nešto od rečenoga mogao čuti, zabrinuti što će i kako biti s njim kad svatko iz obitelji ode  prirodnim putem, na svoju stranu. Nisu imali odgovor na pitanje, a gdje će on?

Međutim, kako su se poteškoće s izborom odgovarajućeg slušnog aparata sve češće ponavljale, nakon više uzastopnih reklamacija, pozvani su na specijalistički odjel i roditelji i dječak, koji je sve brže izrastao u mladića, da osobno i na licu mjesta ukaže što je i gdje ta   smetnja zbog koje ne čuje.  I tako je u suradnji sa specijalistom otklonio njihove dileme, i  po njegovim je uputama stvoren izvrstan slušni aparat.  U neočekivano kratkom roku ne rasprodan, već razgrabljen.

Prva proizvedena količina nije zadovoljila svu potražnju, pa su nagluhog,  mladića  angažirali i za ubuduće, kao stručnu osobu koja im je omogućila do te mjere precizne testove, kakve niti jedan inženjer ni tehničar u proizvodnji još nije uspio dokučiti. A koji će od sada, testirati kvalitetu slušnih aparata prije distribucije pacijentima.  Iako su ga roditelji od rane životne dobi, uzeli samo zdravo za gotovo, kao dječaka s poteškoćama.

Suvišno je govoriti, ali reći ćemo, da je nagluhi mladić, kojem roditelji ni približno nisu posvetili pozornosti ni davali podršku, u usporedbi sa njegovom trojicom braće , po postignutim rezultatima nadmašio zadane okvire unutar obitelji i u široj lokalnoj zajednici.