Istine o ljudskoj solidarnosti u nevjerojatno teškim životnim okolnostima kada činiti ili ne činiti u pravom trenutku, znači nečiji život ili smrt, pomiču granice (ne)mogućega.
Možda je na ovim prostorima manje poznata istina iz 2.Svjetskog rata o nevjerojatnoj solidarnosti jednog malog naroda, kad su u naletu nadmoćne vojske i mašinerije, države redom padale pod Hitlerovu vlast, poput dozrelih krušaka sa stabla. Bilo je samo pitanje dana, kada će se isto dogoditi i maloj državici Danskoj.
Kakav bi uopće otpor ta mala država zemljoradnika, mogla pružiti početkom 40.-ih godina 20.stoljeća nadmoćnoj sili Njemačkog Trećeg Rajha.
I što je učinio taj maleni narod, gdje je brojčano živjelo stanovnika približno kao u Hrvatskoj. A usput rečeno u to vrijeme u Danskoj je živjelo i puno Židovskih obitelji.
I država Danska je kapitulirala bez ikakvog otpora, ali, predložili su i dogovorili, kao zemlja koja proizvodi hranu, da ne bi imalo smisla ikakvim bombardiranjem izbaciti iz funkcije i uništiti te životno važne kapacitete. Jer je i Njemačkoj vojsci potrebna hrana, a oni su zemlja koja hranu proizvodi. I na to je veliki Treći Rajh pristao, Danska se odrekla svoje vlasti, ali su ljudi radili isto, dali se na proizvodnju hrane i njome u velikom postotku snabdijevali i Njemačku vojsku.
Židovi u Danskoj i nakon kapitulacije, nastavili su živjeti svoje živote i raditi svoje uobičajene poslove.
I dok se diljem europskih država koje su šaptom pale pred Hitlerovom silom, provodio sve žešći pogrom nad Židovima, u Danskoj je sve bilo drugačije. Normalno radno, mirno i civilizirano. U stanovništvo Danske nije se diralo, sve do jeseni 1943. Kada je stiglo naređenje iz vrha Trećeg Rajha o likvidaciji svih Židova iz Danske. U vrlo kratkom roku, do maksimalno 3 tjedna zemlja je trebala biti „očišćena“ (izvori iz Kopenhagena, kažu, da ih je bilo oko 7 tisuća i 600).
I taj značajno mali narod nije pribjegao panici ni strahu, već je tiho, od usta do usta,, od uha na uho“ diljem zemlje, u noći proširio najnoviju vijest i potajno organizirao pojedinačno prebacivanje židovskih obitelji, u susjednu neutralnu Švedsku. Noću, ribarskim brodicama, pod strahovito čuvanim svim važnim prometnim punktovima, od njemačkih straža. Izlažući se kojim? rizicima. I u svega nekoliko noći u teškim i po živote opasnim okolnostima, u Švedsku je sklonjeno preko 7 tisuća ljudi, točnije, 7 tisuća i 56 Židova.
Samo neke starije obitelji ni pod kakvim uvjetima, ni obećanjima, nisu željele napustiti svoje domove, pa čak ni kad su njemačke postrojbe vršile deportaciju u konc logore, pa su stradale. A u konc logore deportirane su 472-ije osobe.
A nakon što se smirila „Oluja 2. Svjetskog rata“, svi Židovi iz Švedske vratili su se u Dansku. U svoje netaknute domove, koje su im čuvali njihovi susjedi. U mnogim kućama, po povratku dočekalo ih je cvijeće u vazi. Iz konc logora nije se vratilo samo njih 50, pa se često ističe za primjer , zemlja koja je uspjela spasiti od pogroma, skoro sve svoje Židove.
I tako je mala Danska učinila veliku pobjedu nad, neizbrojeno puta nadmoćnijom silom i pokazala da biti velik ili mali, nije pitanje broja (ni ljudi ni novca), nego onoga što njegov narod ima u glavi.