Žao nam je malih, ako će stradati zbog velikih

Sada kad se centar svijeta, moguće seli sa zapada u Aziju, planovi za 2020., na mnogim su se područjima izjalovili.  U Labinu se može postaviti pitanje realizacije sustava odvodnje, Labin-Rabac-Raša, koji je velikim dijelom (75-80 posto) trebao biti sufinanciran iz fondova EU, hoće li se i dalje odobravati sredstva za isplanirane projekte. Ili će Grad skupo platiti dva mjeseca karantene, ne ostvari li se planirano. I ne samo to, skoro pred gotovim činom okrupnjavanja vodnih sustava u Hrvatskoj, a bilo je važno, radi povlačenja većih iznosa novca iz EU fondova, naglo se stalo. Zapravo stala je država, neodradivši obećano.  

Jesu li domaći političari znali što se sprema, kad su zaustavili ozbiljan posao pri samom završetku. A svojim građanima prešutjeli istinu, držeći ih da su mala djeca, kojoj ne treba sve reći. Iako im se svake četvrte godine klanjaju i dodvoravaju, na pristojne i nepristojne načine, ne bi li, od birača dobili potvrdu, da su izabrani.

Ali to nikada nije značilo, da kasnije smiju ušutkavati glasače  kako im se prohtije. Poglavito što se svi EU fondovi pune i novcem, kojim Hrvatska skupo plaća svoje članstvo toj zajednici. A koja se u dva mjeseca panike, pokazala da nije znala kako odreagirati u slučaju zdravstvene, pa ni ekonomske krize.

Zatvorene granice, i naprasno zaustavljena ekonomija,  autogol je politici globalizacije. Bez obzira što se na tom projektu radilo desetljećima, nemilice trošeći vrijeme i novac, za ideju, koja je preko noći izgubila svoju najvažniju utakmicu. Slobodu svijeta bez granica.   

Nova politička stremljenja, okreću se u cilju jačanja nacionalnih država, što visoko propagiranu globalizaciju, gura u stranu. Sada je, premijer Mađarske, Viktor Orban, mnogima puno jasniji. I njegovu politiku zaštite državnih granica, ne dovode u pitanje, kao prije. Mađarska je pokazala da želi sačuvati svoj nacionalni, ekonomski, kulturni i vjerski identitet. Odbivši slijepu poslušnost Briselu, i udaljavanjem migrantske krize što dalje od svojih državnih granica.  

Situacija je pokazala da se uzimalo u obzir i čak štoviše, učilo na iskustvima pojedinih europskih država, koje su inovativno u stanju karantene, i pod zatvorenim državnim granicama, same određivale glavninu stvari, ne čekajući na Brisel.  Studiozno ih se promatralo, procjenjivalo, kritiziralo, ali  i uvažavalo. U vrijeme karantene u glavama ljudi se bez prisile, izbrisala ideja globalizma, koju se do jučer štovalo, kao svetu kravu.

Na drugoj strani planete, američki predsjednik, svim silama trudi se, za razliku od svojih prethodnika, ne izazvati niti jedan rat u svijetu. A sve američke vojnike vratiti na američko tlo, što ovih dana i sprovodi. A to je antipod globalističkoj ideji, koja mantra da, rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć.  A prosipanje straha sastavni dio nove svakodnevice.

U isprepadanim uvjetima, kad se otmu kontroli i razum i osjećaji, na spomen EU, u koju se vjerovalo i od koje se očekivalo,  sve češće se čuje kako je to tvorevina, koja  nema budućnosti, jer se na slučaju covida, pokazala kao potpuno otuđena globalistička ispostava, i time počela raspadati.  

Posebno se pripisuje neefikasnost glede migrantske krize, koja je uzela previše maha. Kolone migranata opsjedaju Europu, što se nikako ne bi smjelo poistovjetiti s izbjeglicama. Radi pojašnjenja navedimo, izbjeglica je osoba koja je napustila svoju zemlju u strahu od progona zbog rase, nacionalnosti, pripadnosti političkoj opciji ili određenoj društvenoj skupini. Dok migranti napuštaju zemlju iz razloga koji nisu povezani s progonom. A sada ih se definira kao razvojačene vojnike u najboljoj dobi, od 20 do 35 godina, tamo neke vojske, koji su prošli kroz torturu rata i spremni su na sve. Pa su kao takvi velika opasnost, za svaku stranu državu, koja nije izvorno njihova.  A Europa nije.

E sada, kad se napokon zna, da migrante financira fondacija Soroš, za neke dalekosežnije, i još ne ispričane ciljeve, i da oni uredno podižu prilične sume novca, na poštanskim uredima u neposrednoj blizini, globalistička slika događanja, prilično je cjelovita.

Izvori kažu da u Njemačkoj već sada živi oko šest milijuna migranata. U čije se zajednice više ni lokalne policijske snage ne usude ući. Slično su u Austriji, Švicarskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji.  Zahvaljujući  samo iskusnim europskim političarima koji su uvidjeli da to vodi uništenju Europe, kakvu poznajemo, ukoliko se program migracije pod hitno ne stavi pod povećala, pa je i ovdje EU silom prilika pokazala potpunu nemoć.

Utjecaj multinacionalnih kompanija, od kojih u naše krajeve dolazi sve zlo,  koje su se preko EU, nadale preuzeti ulogu suverenih država, do te mjere bezobrazluka, da kroje privid političkog života u pojedinoj državi. Da postavljaju (iz sjene), predsjednike i premijere. Određuju rad sudova i cijelu zakonodavnu vlast, krojeći zakone sebi u interesu, a uvijek na štetu domicilnog stanovništva. Isto bi određivale ekonomsku i financijsku politiku, državama gdje su ugnijezdile svoja profitna carstva. A namjerno stvorenom oskudicom u zemlji , imale na pretek zaposlenih ljudi, tretiranih kao marvu.

Puno toga se odjednom, pokrenulo i zarotiralo, ali kako se narod zatvorilo, više radi eksperimenta za daljnje projekte po planu monstruoznih moćnika, po ugledu na Big brother kuću, ljudi su iz lošega izvukli i nešto dobro. Vratili se k sebi i počeli razmišljati, tragati i povezivati. I ono čemu su u početku pljeskali, s vremenom su nastavili zviždati, jer su spojili dva i dva. 

I sada dok je EU zaokupljena svojim problemima, drugim riječima  sama sobom, dolaze u pitanje i svi budući projekti, koji se jednostavno gomilaju. U međuvremenu će, ne samo porezna obveza, zaradi koje će inspektori, kao najgora vrsta kancelarijskih štakora, biti razaslani diljem lijepe naše, nego i sva druga politička i ekonomska promišljanja, koja su urušena u protekla dva mjeseca, pasti na leđa ovdašnjih građana. Sve opet ovisi o prosvijetljenosti malih egom ljudi, poštenih i moralnih veličina, kojima se može vjerovati.