Po svom

Samo vi idite kamo možete i kako znate, ja ću po svom.
Ne trebaju mi vođe da mi kažu kojim smjerom trebam ići i kako misliti.
I vođe griješe, kao i ja.
Ako se spotaknem, znat ću, kao i do sad.
Isto tako ako udarim u zid. Neće mi biti ni prvi ni zadnji put.
Nisam više tako mlada da tražim uzore ni ruku vodilju.

Što tražim?
Eh, što tražim...
Znat ću kad to budem našla.
Za to mi ne treba ičije upiranje prstom ni nasilno otvaranje očiju.
To se ne uzima u ruke, niti blješti pa se vidi.
To je nešto što srce, a ne oko, prepozna kad sretne.

Što je to? Kako se zove?
Kad bi postojala riječ, rekla bih ti je.
To je ono što me čini živom, onkraj bolesti, starenja i paučine.
To je ono što jesam.
Kužiš? Ne? Ni ja skroz.
Ali znam da je tu, osjećam.
Nitko od nas nije puka slučajnost na ovom svijetu.

Čuđenje svijeta?
Svi mi uvijek nalazimo razloge da se čudimo jedno drugom.
I sudimo. I umanjujemo tuđa dostignuća kako bi naša ispala sasvim ok.
A pri tom malo živimo.
Ne brine me nikakvo čuđenje ni ničiji sud.
Jedino me brine da ću možda prestati vjerovati znakovima na svom putu.

Čuješ li tu viku?
Dolazi odasvud.
Svijet je postao prebučan.
Ponekad si nedostajem kad se uhvatim zarobljenom u toj galami.
Uvuče te, pa se uhvatiš kako i ti vičeš mada ponekad ni sama ne znaš zašto.
To mi je postalo tužno i naporno.

Zato nastojim što više po svom.
Sve mi je drugo izgubilo smisao.
Starim.
Tu ne mogu ništa.
Osim uporno tražiti sebe i razlog mog postojanja.
Onkraj galame.

Vesna Ferluga - Antić