Saša Eles:`Ne proglašenje punog gospodarskog pojasa na Jadranu najveća je i najskuplja pogreška moderne Hrvatske`

Profesionalni ribar i ronilac Eles - More je posljednja granica divljine, umro bih bez njega. Sol ti uđe u krv

Kako je biti ribar 33 godine?

Zar je već toliko prošlo? Zapravo 33 godine je mome profesionalnom stažu, ribarenjem
 sam se počeo osjećati već s navršenih četiri godine i kao dječak osebujne mašte sanjati o toj profesiji i načinu života.

Što je vas vezalo uz more?
Rođen sam i odrastao u Zagrebu i gradsko dijete su fascinirali filmovi i emisije o moru i ribarstvu. U dječačkim godinama, s roditeljima ljeta sam provodio u ribarskom selu Jezera na Murteru, kod obitelji Klarin i Milin, prijatelja mojih roditelja. Kao četverogodišnje dijete dane sam provodio loveći ciple u portu s brodice Babaroga, koja je u to vrijeme ribarila kao plivarica. Jednog ljetnog dana, potražio sam hlad u potpalublju te brodice i omamljen mirisima ribarske mreže i strojarnice brodice, zaspao na pajolima. Nije me probudilo paljenje motora, ni plovidba prema Kornatima. Ne znam čije iznenađenje je bilo veće,  moje kad sam se probudio i izašao na palubu usred noći i ugledao ribarsku družinu kako se priprema za “kaladu” mriže  ili ribara kad su ugledal, četverogodišnje dijete.

Kapetanu i vođi te ribarske posade, legendarnom didu Kandeli, nije bilo lako. Bilo je to doba bez telefona, čak i radio stanica, pa nikome nije mogao niti javiti da sam na brodu. Možete zamisliti koliko sam straha zadao brižnim roditeljima, koji su, kako se nisam pojavio u uobičajeno vrijeme na večeri, započeli potragu uz pomoć lokalne milicije za nestalim djetetom, pa čak i povlačenjem kuka za utopljenike.
Za to vrijeme na Babarogi su započeli izvlačenje mreže i iako me did Kandela pokušavao zadržati u skučenoj kabini, uspio sam mu uteći na palubu i pridružiti se ribarskoj družini u kašetiranju ribe. Ulov je bio vrlo uspješan i za to doba godine neuobičajen. Ulovilo se nekoliko kvintala komarče. Ribari s Babaroge pripisali su to mojoj prisutnosti na brodu, donio sam im sreću.

Po povratku u Jezera i „jezikove juhe“ roditelja, a radio je i čaćin remen, did Kandela je isposlovao da mogu sa njima u ribu. I tako je sve počelo.
Kasnije su roditelji sagradili vikendicu na samoj obali u Omišlju, koja je danas naša obiteljska kuća.

Ljeta sam provodio s ocem na obali loveći odmetima. Za prvomajske praznike već sam bio u moru loveći sipe kratkim ostima. Tamo negdje kasnih osamdesetih došao sam iz Zagreba u miru vikendice pripremiti neke ispite za faks... i ostao, oženio se kćerkom lokalno poznatog ribara, Petra Keđe. Došla su dica i prva barka, jedna mala pasarica i Tomos 4. Osti, feral, par vrša i par pećica mriže popone i ta barka bili su sav alat sa kojim sam se na opće čuđenje i negodovanje okoline, otisnuo u profesionalni ribolov.

Jesu li to draži koje ničim drugim ne bi zamijenili ili je samo gola egzistencija u pitanju?

Nikada ljepše niti bolje nisam živio nego tih nekoliko godina; paušalni porez, bez vođenja knjiga, malo alata (ribarskog napora), riba se prodavala na zidiću u Omišlju, vagalo se na nebaždarenoj starinskoj balanći, kupcu si uvik dao “dobre ruke”, ona kvalitetnija u nekoliko lokalnih restorana. Zimi se lignja i hobotnica smrzavala u kućnim škrinjama, nikakvi lottovi, nikakvi odobreni objekti i nikad se nitko nije požalio na svježinu ili ispravnost. Sam svoj gazda, ideš na more kad se riba traži, kad se ne traži sidiš doma, odmaraš ili krpiš mriže, armaš nove ili praviš vrše i parangale. Jedan „no stres“ život.

Onda se netko sjetio uvesti knjige, povlastice, pravila o stavljanju hrane na tržište, odobrene objekte za skladištenje, a nitko se nije sjetio da sve to dodatno košta. Možda je to uvođenje bilo dobro i potrebito i druge ribarske zemlje su to uvele, ali su i popratile s mnogim olakšicama, potporama, subvencijama i obeštećenjima ribara.

Kod nas se s time debelo zakasnilo. Početni financijski udar novim obvezama, fiskalnim i parafiskalnim nametima amortizirali su ribari sami,  povećanjem ribolovnog napora. Pasara od 4 metra i Tomos 4 više nisu bili dovoljni za prehranjivanje obitelji i normalan život.

Kupi veće plovilo, jači motor, više alata, zaposli radnika, kasnije i više njih. Započela je utrka bez cilja i pobjednika i rezultiralo  današnjim stanjem kad ribari jedva preživljavaju, ulažući ogromne napore kako bi osigurali egzistenciju. I  što je najgore, postali  ovisnici o državnim i EU potporama.
Kad bi ovaj posao radio samo gole egzistencije radi, nitko ne bi izdržao. Ili bi umro ili odustao. Uđe ti sol u krv. Ima svojih draži, romantike, ljubavi. Nije samo posao. To je način života, u ribara su mokre gaće....Naše obitelji pate, žene, dica. Nema nas kući. Uzelo ga more.

Jeste li pokušali bez mora?
Pokušao sam živjeti bez ribarstva, razlog je bio havarija u kojoj sam izgubio brod. Ostao sam u komercijali u branši, financijski dosta uspješno. No, zaradio sam stres, tlak, šećer. Morao sam se vratiti, umro bih bez mora, unatoč žuljevima, neverama, hladnoći i iritantnoj vrućini, opasnostima i izazovima. More je ostalo izdvojeno od negativnosti urbane civilizacije kao posljednja granica divljine.

Možda su tako ljudi s istoka doživljavali “Divlji zapad”. Kliktaj galeba iznad sure hridi, drugačije odzvanja od graktanja iznad gradskog smetlišta. Svježina ljetne zore ugodnije budi od buke grada. Neopisivi su zalasci i izlasci sunca na otvorenom moru, da ne pričam o zvjezdanom nebu bez svjetlosnog zagađenja....To se ne može izraziti materijalnom vrijednošću. To daje duhovni mir kojeg ni u jednoj crkvi nisam mogao pronaći. Daje vjeru u samoga sebe. Vrijednosti  koje se čuvaju.

Sigurno znate i poteškoće na koje bi upozorili?

Silna zagađenja fekalnim ispustima, deterdžentima i plastikom. Preveliki ribolovni napor  od profesionalne ribolovne flote,  ilegalnog i polulegalnog izlova od  “sportaša”, kojekakvih  poluprofesionalnih kategorija (dopunski, obiteljski, mali, priobalni i tko zna kakav  ribolov) i potpuno nekontrolirani izlov kvazi  turista za vrijeme turističke sezone. Loši, nedorečeni  propisi i regulacija ribolova bez suradnje sa strukom, ignoriranje ribara, loša suradnja ribara i znanstvenika, šuma propisa sa silnim dopunama i izmjenama.

Ima li dovoljno mladih ribara koji će nastaviti zanat nakon što se generacije iskusnih umore i zaustave?

Danas mladi ne pomišljaju ući u branšu ribara.
Bojim se da smo moja generacija i desetak godina mlađi posljednji hrvatski ribari. Moja djeca ne pomišljaju nastaviti  ribarenje  iako mi sin pomaže u administraciji, za koju sam ja izgubio živce.

Što bi izdvojili kao najljepše u vašem ribarenju?
Najljepše godine ribarenja bile su na početku, zbog jednostavnosti i gotovo nikakvog administriranja.
Proveo sam desetak godina na otvorenom Jadranu, takozvanom Gulfu u Sanaderovoj patvorini ZERPU. I to je bilo lijepo razdoblje, daleko od civilizacije, novina, interneta.

Što ste zapamtili kao najveću poteškoću koja vam se ispriječila u radu, obeshrabrila vas ili gotovo dotukla?

Nikad neću prežaliti što nije proglašen puni gospodarski pojas na Jadranu. Najveću i najskuplju pogrešku moderne Hrvatske koja će se odraziti na mnoge generacije poslije nas.
Bili smo tako blizu... samo su postojali pohlepni Sanader i plačljivi „gulioc krumpira“ Čobanković. Na žalost i danas puno takvih “Sanadera” i “Čobankovića”  vuku konce u ribarstvu za tuđe interese.

Kako sam se nosio sa time? Pa borio sam se, s talijanskim kočama, talijanskim borbenim avionima, talijanskom obalnom stražom. Tražio pomoć od svoje države pa su mi rekli da je jedan Pilatus u kvaru, a drugi na nekom drugom zadatku. Ruža Tomašević je pozivala na diplomatsku notu zbog gusarskog čina talijanskih ribara, ali od svega toga ništa. Bila je to borba sa vjetrenjačama. Ipak  borio sam se  i ponosan sam zbog toga. Nisam odustao. USUD me je spriječio gubitkom broda u havariji.

Je li djelatnost ribara u RH dobro regulirana?

Već sam dovoljno rekao o hrvatskoj administraciji. Njezina neučinkovitost, tromost i samodopadost najveći su krivci lošem stanju u ribarstvu.

Kraj 1.dijela intervjua, u 2. dijelu pročitajte: Istra je lider održivog ribarstva, a ribari su primjer ostalim regijama kako upravljati resursom (K.Š.P./Foto:Zadarski list)27.08.2020./08:14:56