Razgovarali smo s proslavljenom atletičarkom, Labinjonkom koja živi u Puli, Barbarom Belušić, koja je ove godine obilježila 25 godina bavljenja atletikom.
1.Gotovo je očekivano da će Barbara Belušić, od kuda god se vratila, donijeti medalju ili priznanje, je li to baš tako?
Možda nekome tko gleda sa strane to tako izgleda jer kad u kontinuitetu postižeš neke bolje rezultate onda navikneš okolinu, i to im postane normalno i oni manje ni ne očekuju od tebe. Možda nekad imaju i nerealna očekivanja.
Znalo mi se dešavati da istrčim odličnu utrku i budem jako zadovoljna, ali ne pobijedim, ili uopće ne osvojim medalju, i onda neki pitaju 'Pa kako to, što se desilo?'.
Svako novo natjecanje za mene je novo dokazivanje, i svaki put se trebam dobro potruditi da bih nešto iznova postigla.
Konkurencija je uvijek jaka i svatko čeka svoju priliku. Ništa nije poklonjeno, iza svakog rezultata stoje sati znoja, truda i odricanja. Potrebna je i doza sreće, ali i nju treba zaslužiti i isprovocirati.
2.Što vama znači priznanje, nagrada, a što sudjelovanje?
Svako priznanje i svaka nagrada budu poticaj da se nastavi dalje. To je svojevrsna satisfakcija za sav uloženi trud. To su trenuci koji ne traju dugo i zato ih nastojim iskoristiti da uživam u njima.
I onda kad god mi je teško, kad ne ide sve po planu, vraćanje sjećanja na te lijepe trenutke daje mi dodatnu snagu da ustrajem.
No nisu samo priznanja ono što me drži u svemu ovome. U prvim godinama bavljenja atletikom nije ih uopće bilo. Sam čin treninga, ta spoznaja da radim nešto dobro za sebe, osjećaj napredovanja, da sam brža, izdržljivija, da pomičem svoje granice ...
Biti aktivni sudionik u sportu, u mom slučaju biti dio trkačke zajednice je nešto što me ispunjava puno više od samih priznanja i nagrada.
3.Kako je izgledala ta borba u vama? Mogli ste i ne natjecati se i opet živjeti od svoje struke, ali to nije bila vaša opcija?
Kada jednom nešto istinski zavolite kao što sam ja trčanje, i kada ste u tome dovoljno dugo, jednostavno vam bude teško zamisliti život bez toga. I u tom slučaju odustajanje nikako ne može biti opcija.
Naučila sam se balansirati između, nekad je to bio fakultet a danas posao, i treninga i natjecanja. Organizirala bih si dan do u tančine, i držala se takvog rasporeda. Pogotovo u periodu kad sam postizala najbolje rezultate, trčala dva puta na dan, često i po 30 kilometara dnevno.
Znala sam biti toliko umorna da ne bih mogla ni zaspati. Tada bi dolazile misli tipa 'Ima li to smisla?', ali umor i kriza prođu i nastaviš dalje. Uvijek sam imala cilj, i to me guralo naprijed.
Jednostavno nisam tip osobe koja će odustati tek tako bez 'borbe'.
4.Kada ste vi odlučili uspjeti?
Uspjeh je relativan pojam, ovisi kako tko gleda. Ako se gledaju rezultati koje sam ostvarila, za nekoga to neće biti neki poseban uspjeh, dok za nekog drugog hoće.
Što se mene osobno tiče i moga poimanja vlastite uspješnosti, itekako sam zadovoljna ostvarenim.
Znam da sam u okolnostima u kojima sam došla do svojih ostvarenja izvukla maksimum u tom trenutku.
U Labinu sve do pred nekoliko godina nije bilo atletske staze ni adekvatnih uvjeta za ozbiljniji trening. Ali meni to nije bio dovoljan razlog da odustanem, pogotovo u prvih deset godina bavljenja atletikom. Znala sam da moje konkurentice imaju puno bolje uvjete za trening, i ako želim držati korak sa njima da trebam uložiti dodatan trud. Bila sam spremna uložiti dodatni napor jer sam znala da nisam dostigla svoj maksimum, a kako po prirodi ne volim odustajati već završiti započeto, 'morala sam' ustrajati.
Često sam putovala autobusom u Pulu na atletsku stazu, da bi odradila zahtjevnije treninge. Tada bi za trening koji bi trajao 1,5 do 2 sata, potrošila i po 4 do 5 sati uključujući putovanja.
Ipak svega toga ne bi bilo da uz mene nisu bili roditelji koji su uvijek bili tu da me podupru u mojim nastojanjima, pružali mi moralnu, logističku i financijsku podršku.
5.Osim nagrada, kojima ste zasipani, u 25 godina što su vama osobno donijela natjecanja. U kojem smislu su vas oblikovala?
Donijela su mi puno više od samih nagrada.
Upoznala sam jako puno ljudi, stekla vrijedna prijateljstva.
Proputovala sam mnoge zemlje i mjesta koje bih inače teško imala priliku posjetiti, upoznala nove kulture.
Svako to natjecanje, putovanje, druženje bila je prilika da naučim nešto novo.
Naučila sam jako puno o sebi, stekla iskustva koja su me izgradila kao osobu koja sam danas.
Bilo je puno 'padanja', bilo je loših situacija koje sam doživljavala kao 'propast svijeta', jer više puta nisam mogla razumjeti zašto mi se događaju.
Onda sam s vremenom postala čak i zahvalna za takva loša iskustva jer su mi omogućila da izvučem još bolje od sebe, da se podignem na višu razinu, da rastem na osobnoj, a ne samo na sportskoj razini.
6.Možete li zamisliti sebe, danas, kada bi uklonili čitav natjecateljski dio iz svog života, koliko bi drugačija Barbara Belušić?
Par puta sam se uhvatila u razmišljanju što bi bilo da nisam išla ovim putem, da sam odustala od trčanja u određenom trenutku. Sama ta pomisao da sam propustila doživjeti sve te lijepe uspomene, na trenutak me malo rastuži. Ali onda razmišljam kako bi tada zasigurno našla neki drugi smisao koji bi mi isto tako donio nezaboravne trenutke.
7.Jesu li i vama kada rekli, „a lako je tebi, ide ti to od ruke“ ne znajući koliko je samodiscipline i rada u pozadini vašeg uspjeha?
Da, često mi to znaju reći oni koji tek počinju s trčanjem ili trče kraće vrijeme, ili uopće ne trče.
Za sve treba vremena i preko noći se ništa ne može postići.
Iza svakog 'lakog postizanja uspjeha' kriju se godine rada i odricanja.
Tu su mnogobrojni sati treninga, pređeni kilometri, treniranje po svakojakim vremenskim uvjetima i više puta dnevno, blagdanima, propuštena druženja s prijateljima i obitelji zbog treninga i natjecanja....
Potrebna je velika samodisciplina, ali kada si zadate cilj i znate gdje želite dospjeti, sve je puno lakše. Prihvatiš to kao nešto sasvim normalno. Znaš da je to taj period u životu kad možda imaš priliku nešto napraviti i ako sad ne djeluješ poslije će biti kasno.
8.Iz Labina ste, a živite u Puli. Da li biste ostvarila ovakav uspjeh da ste ostala u Labinu?
Iz AK Albona prešla sam u AK Istra 2008. godine na njihov poziv.
U tom trenutku to je bila najbolja opcija za mene, jer sam jednostavno prerasla kapacitete koje su mi tada u labinskom klubu mogli pružiti da bih dodatno napredovala.
AK Istra je puno veći klub, s dugom tradicijom i rezultatima koji izazivaju respekt, i tamo sam naišla na odličnu praćenost koja se očitovala u većem broju natjecanja, odlasku na pripreme, nabavci opreme, vitaminizacije...
Svakako je to bio jedan veliki korak naprijed u mom napretku, jer sam u nadolazećem razdoblju ostvarila sve svoje najveće uspjehe, ali i puno naučila o trenažnom procesu od trenera, pokojnog, Milana Vitasovića.
Uz to, dali su mi priliku i zaposlili me u Klubu kao trenericu, pa sam se 2012. preselila u Pulu kako bih lakše uskladila posao i treninge.
9. U kom pravcu ide vaša karijera i koji su vaši daljnji planovi?
Moje natjecateljske ambicije nisu više toliko izražene kao svih ovih proteklih godina, ali to ne znači da ne postoje.
Imam još trkačkih planova koje bi voljela realizirati, ali to za sada čeka neka bolja vremena jer su mi sve glavne utrke za ovu godinu otkazane zbog pandemije Covida 19.
Sve više mi je cilj kao trener okrenuti se radu s trkačima natjecateljima, i tu se zapravo krije moja želja budućeg ostanka u atletici.
Vlastito iskustvo koje je 'peglano' svih ovih godina, uz stalnu nadogradnju stručnog obrazovanja, želim podijeliti s mlađim generacijama koje tek stasaju u trkački svijet. (K.Š.P)31.08.2020./10:59:22
Copyright © 2026 All Rights Reserved. Created by ProBiz