I konje ubijaju, zar ne

I život ubijaju, zar ne? Slike su to iz neposredne blizine, ali ništa drugačije nije bilo ni u hrvatskoj metropoli, petkom u 11, sati i 45 minuta, na potezu od aerodroma, preko glavnog autobusnog kolodvora, do izlaza prema Rijeci. Kada u to doba dana, vi na putu ne vidite usputno ni jednog jedincatog čovjeka, ni jednu osobu. Ni mladu ni staru, ni dijete, ni dječarca.

 A nije lijevala kiša, nisu sijevale munje. Nije ni grmilo. Ni vjetra nije bilo, kao ni snijega. Gotovo sve bilo je idealno, samo ljudi nije bilo. Nigdje na vidiku. U to doba, toga dana, petkom uoči jednog vikenda.

Čini se gotovo nestvarnim. Ali nije,  sami možete provjeriti i osvjedočiti se.

Jednako tako i u neposrednom našem okruženju. Kad se ama baš ništa ne miče. Ne voze automobili, ne prolaze ljudi, žene, djeca. I život kao da je zaustavljen.

Pa, zapravo i je. Zagušen. Nasilno. Samo zato da ga ne bi izgubili. Ili već jesmo, samo nam to još uvijek, nije doprlo do glave. A što ako dopre?

Ali, tada već bude prekasno?  (K.Š.P.)28.01.2021./06:56:22