Mrak. Crno. Misli i strop.....kojeg osvjetljava kroz prozorsku roletnu....ulična svjetiljka ....vraćam se opet...Neprospavanim noćima u Rijeci...mislima i strahu.. pitanjima milijun...odgovoru nijednom.. Zašto ja...što će biti...kako dalje ..zašto bolovi..kakva budućnost...ima li je uopće?....Strah od odlaska s ove planete...a imam još... mnogo planova.
Mislim na doktore...sestre….Anita, Sanja, Marina, Melita…ostalo osoblje. Doktori Gudelj, Ivaniš, Zelić, Bačić, Mikulić, Trivanović...spasitelji...kao i svi ostali. Gdje sam tu ja ?...Paket s osjećajima, suzama, strahovima...crnim mislima. Prošlo je. Noć je...a opet dan. Crno...a opet bijelo. Tu sam...tu smo. Prvenstveno i neprekidno mislim na obitelj....koja je danonoćno uz mene...zajedno sa mnom osjeća bol...strah...zajedno sa mnom prolazi kroz pakao...Kada padnem, diže me...kad se topim u moru bolova...spašava me...hvala im, do neba....tu je i kum Lino...tu je i moj ljubimac Rocky..tu su i svi oni nespomenuti...a znaju..
I neka je tako....valjda je tako i moralo biti...neplanirano, ali s razlogom. Kalvarija...rat...katarza i što sve ne? Prošlost je...jučer je...ne ponovilo se...nikad i nikome.
Životna najskuplja škola…ne ponovila se nikada ni ona.
Opet se sjećam , a možda je to ipak bio samo ružan san? Danas i sada je budućnost... roza...boja najlona omotanog oko tijela mog...najlona roza na glavi sestre Anite...koja me vozila u kolicima u „gradu koji teče“….na ogavnoj i ogromnoj riječkoj kiši, pljusku…koja se slijevala iz crnih i ružnih oblaka…no, najloni su bili roza…možda je to bio neki dobar znak?
Zašto mislim...vraćam se prošlosti...kad je to ostalo tamo?
No, ostalo je to i u mojem tijelu...glavi... mislima, koje su najviše stradale. Donekle se oporavile ...opet je dan, a boja je roza.
Pišem..i tako se liječim...lakše i ljepše mi je...Neka tako i ostane. Pišem onima, koje ili koji to razumiju...za ostale me briga nije.
Ružan crni san...a opet lijep roza dan. Barem zasad...neka tako i ostane.....
Zdravlje svima, pa i zlima
Adriano Šćulac (06.02.2021/08:20)