OSOBNO Adriano Šćulac: Ne budi sudac

Zemlja smo mnogočega. Neki  nas  zbog toga i Apsurdistanom nazivaju. Kod nas je lakše biti netko i nešto, ako si nešto smuljao, nekoga prevario, pronevjerio, lagao, varao i da mi prostite krao. To je tako, e sad da li je oduvijek tako i bilo tko bi ga znao? Možda i je, samo smo o tome malo ili ništa znali. Čula se i oglašavala samo jedna strana. Medija skoro pa i nije bilo, a interes naroda bio je za takve stvari,  mali ili nikakav. Svi su uglavnom radili, malo se tko bavio politikom, i još manje o njoj pričao.

Ljudi su vodili priče i razgovore, o ljubavi, vremenu, poslu, budućnosti…jer su jadni mislili da imaju takvu, svjetliju i bolju. Što nas je sustiglo, znamo.

Mi smo država i zemlja, „suca i sudaca“. Nitko ih na svijetu na broj stanovnika, nema kao mi. Kad smo na nogometnim utakmicama, jedne su tribine pune sudaca, druge pune trenera. Kad gledamo ili slušamo kakvu pjesmu ili festival, također sve sami suci.

Sudimo i susjeda, kojeg malo ili nikako poznajemo. Sudimo ga po „dokazima“, kako govori, kako se oblači, s kim se druži, što vozi, gdje radi. Ako ima, onda je osuđen i proglašen lopovom, ako nema, onda mu je dosuđena još teža kazna, ona, nesposobnjakovića i siromaha, koji ni za kruh nema.

Nije lijepo suditi, nikome i ničemu. Zar ima išta ljepše nego uživati u životu, svom, onakvom kakav volimo i želimo živjeti, bez osuđivanja i suđenja. Svatko je sam sebi najbolji sudac. A druge? Druge neka sude sudovi, pravnici, oni kojima je to posao, ali ne za njihov način života, nego za učinjena (zlo)djela.

Zdravlje svima, pa i zlima

Adriano Šćulac

(Foto: Pixabay)