Ćakuloda na Krvove place

Šesta večer zavičajne umjetnosti i poezije Ćakuloda, održana je sinoć, na prostoru Krvovoe place na Vinežu, jer Labin i Labinština ove godine obilježavaju 100-tu obljetnicu Labinske republike. Gotovo trosatni program u čast rudara i njihova kovarskog života, održan je na najboljem mjestu.

Ovog 03. rujna, u besprijekornoj tišini okolnih stambenih naselja, i života mještana koji nije zbog Ćakulode stao, samo je bio miran i tih, baš kako se poželjeti moglo za ovaj umjetnički doživljaj. Iznimno topli ljetni dan kao najbolja kulisa i u rani suton, prekrio je sunčevim zrakama ovaj idilični prostor, stvoren kao mjesto gdje se sinoć stopila velika želja i puno energije u umjetnost poezije na cakavici. Dok je program Ćakulode tek započinjao sunce je obasjavalo gledalište, odijeljeno središnjom stazom, po uzoru na kovarsku prugu, da svaki pogled obuhvati pozornicu u punom sjaju, koja se ne dijeli od gledatelja već se sinoć stopila u jedno veliko srce za labinski „ca“.

U uvodnom dijelu nastupile su gošće s područja Rijeke i Primorsko –goranske županije, Vlasta Juretić i Antonija Juričić.

„Svaka je nasilna uporaba čakavštine čin protiv nje, a suglasna sam da se sa čakavštinom možemo služiti i na do sada neuobičajene načine, ali nikako ne na silu“rekla je riječka, grobnička pjesnikinja, Vlasta Juretić. “Sa čakavštinom će biti onako kako s njom budu baratali sami čakavci, jer samo mi čakavci možemo nešto napraviti za čakavštinu. I vi Labinjoni i Labinjonke napravili ste svoje, čestitam vama koji ste radili na ideji i projektu cakavice za nematerijalnu baštinu, jer nije jednostavno. Ima puno instanci koje se moraju proći da bi se postiglo to što se postiglo, zato je vrijedno čestitanja uvijek. I želim vam u nastavku da uspijete zadržati taj status za Labinjonski govor, za tu nematerijalnu baštinu koja nisu samo riječi nego je život naših i vaših predaka“. Juretić je pročitala svoju izuzetno lijepu ali tešku pjesmu, „Prava beseda“ , napisanu po svim pravilima struke u 39 strofa, na kojoj je radila četiri godine.

O istraživanju frazema u ćakavici, govorila je Ivana Nežić , te kroz slikovite primjere navodila što su frazemi. „Imet zajik kako krava rep“, a misli se reći da neki jako voli ćakulat, i da ga je forši teško va tem fermat. Ima ih nekoliko vrsta, pa je navela primjere, poredbeni frazemi imaju va sebe besedu „kako“, pošto se va njimi nešto kompariva z nečem drugim. Konkretno će stareji kapit ki su labinjonski frazemi, kad opisuju kako človek zgleda pa govoru o kolore. „Crn kako gad“, ili „rumen kako jabuka“, kada nekome nije dobro, „onda je va lice žut kako limun“ ili „bled kako štraca“ , Neki frazemi kazivaju da je neki lep, „lep kako slika“, ženska more bit „lepa kako glumica“, ili pak kako pupa. Kontra tega, kad je neki grd , onda je „grd kako somi vrah“. A koliko je ki veli ili mići, govore nam frazemi da je “ neki kako armaron“ ili „da je mići kako pazdac“. Puno je lijepih primjera dala Ivana Nežić i pri tom sve češće publiku izazvala na smijeh od srca.

Ćakuloda se ne bi mogla održati bez „našega“ Robertina, rekla je voditeljica i moderatorica sinoćnjeg programa, Loredana Ružić Modrušan, „Robertino ti stvarno delaš lepe stvori, pa daj nam to, što si nam pronto za večeras?“

„Pjesmu, a sve počne od poezije, i papira, poslije nastane muzika, video, i zato nikad ne odustajte, treba pisat i ne dao bog zabit govorit“, poručio je Robertino.

Na šoht smo se dignuli med sobom se pošpijali, crna krela smo dobili, crni kovarski onđeli smo postali, recitirao je Teodor Gobo, svoju kako je rekao dosta tužnu pjesmu.

Nakon nepisanja od 2007.-e godine, pojavio se na pozornici i Sandro Gobo s pjesmom „Kovar“, Puno je tega ća ni za reć, ne moreš videt ko ne reš fondo, ne moreš znat ko ne ćapaš pikon v ruki, ne intendiš se, ko ne vidiš da su ti ruki katramane“.

Pjesmu „Koreni“ rosli smo, zrosli i zarosli, zarašćeni va karbone, na karboni, od karbona, z muku karbona na živote“, recitirala je Gordana Dropulić.

„Anke ja nison piso, jeno tri leta, i to ca napišeno je za si kovari i mojega oca“, rekao je Adriano Šćulac, kad je pozvan na pozornicu. I umjesto uvoda upitao „neki je gono za Capaka, da nas ni više veceras. Ste si mislili kada, da je on Labinjon? Ja sam vajka rekal, ca pak taj govori? Ca pak on rece? Jedinemu niš ni jasno. Pjesma A. Šćulca, zove se „Kovar“ ,Dubina, škurina, vela teplina, pot po molem živote se sliva, lopata, pikon, crni karbon, i tako saki don.

Bruna Gobo je čitala svoju pjesmu „Kovarice“, „ja se spametim, kovarice su kovari peljale, i do kovi ih saki dan kumpanjale“.

Kako je odmicala Ćakuloda „i sunce šlo ća, bolje da mi plješćemo, i valje, valje ćemo se počnet trest, zato kuraja“ osnažila je prisutne Loredana Ružić Modrušan. Nikola Šumberac iz Presike je parićo, „Škura zemlja“ diboko, diboko va škure zemlje, kako bravinci va svojen muke, crnih obrazah kovari su vinjevali karbon“.

„Moj nono i moj otac su peljali kovaricu, i pole je nono bil anke, u perikuli kad je bila ona nesrića u kovi“, rekla je Gracijela Putina, te se zahvalila svojoj profesoresi Rini Miletić koja ju je „navadila kako se gona po labinjonski“. Odrecitirala je pjesmu „Si smo mi kovari“.

„Kruh z črnu koru“ recitirala je Željka Fonović iz Pićonšćine. „gledan na šoht i na pasano vrime se domišljam, kovar je bi moj muž, njegov borba, i njegov sused,,,,

„Med ljudi se motala i oca čekala, tu su je poznali, ž nju bi malo poštupidali i se smijali, taj don je neka druga arija puhala, si su je samo gledali i su mućali, ni jedon joj ni imo kuraja reć ća se je dogodilo i zoć njenega oca š njimi ni bilo“.

„Kovari“ je napisao Mario Višković, „Ni bilo lahko kovo se jutro kalat i ne znat ko ce se vecer gore tornat“. Od Gračišća je stigao Josip Pino Klarić, a iz Raše Josip Pino Knapić, svakoga posebno najavio je voditelj i moderator programa uz Loredanu Ružić Modrušan, Daniel Mohorović, ali i kao grupu Josip Pino. Tijekom večeri nastupili su Orijana Jurčević, Nevia Kožljan, Rina Miletić, Aulija Miletić, Miranda Škalamaera Verbanac, Silvija Faraguna, Drago Draguzet, Avelina Damijenjević Draguzet, Branko Vlačić, Neda Milenkovski.

Kako je večer odmicala i program se bližio kraju, čitalo se sve teže, zbog mraka uz samo svjetlo reflektora s poda. U gledalištu je zahladilo, nekome su nedostajali dugi rukavi, a nekome i duge nogavice, večer je bila sve hladnija i tamna. Ali je Ćakuloda zagrijala srca svim sudionicima i raspoložila gledatelje. I možda dobila novo mjesto održavanja, na Krvovoe place i dogodine. (K.Š.P.)04.09.2021./09:12:41