Osvrt Katarina Šoštarić Perković:`Treba li zajednica podržati lokalne medije`

Postavlja se pitanje treba li društvena zajednica, podržati ili ne, lokalne medije? Tema je koja uvijek iznova potakne građane na prosuđivanje, a koje kroz nekritički način razmišljanja nedovoljno valorizira jednu temu koja zaslužuje ozbiljnu i temeljitu raspravu. 

Građani su pozvani da daleko više izraze shvaćanja o temi, jer mediji mogu postojati, ali i ne moraju, ako se tako odluči. Na svjetskoj razini se nitko neće zabrinuti ukoliko Labinština ne bude imala lokalne medije. Jednostavno je stvar odluke do vas. Koliko lokalno toliko i regionalno.

Istina je da svi radno sposobni nešto radimo i stvaramo. Da li je to roba, proizvod, usluga, u slučaju medija stvaraju se riječi. Svakodnevno. Nekome se to čini važno, a nekome to uopće nije važno.  Zato razmijenimo gledišta i cilj koji  želimo definirati, a potom i ostvariti.

Neka traje ono što nam treba, a ono što nam nije potrebno, bez toga lako možemo . A zašto mediji? I zašto lokalni? Čija je to zapravo ideja? I što se time dobiva, ili ako ih nema što se gubi?

Iznesimo poznate primjere kako su se na državnoj razini vrlo brzo rasprodali upravo ključni mediji. Oni od nacionalnog interesa začas su preseljeni u nečije privatne ruke i ciljeve. U samom početku stvaranja ove države upravo je za kupnjom medija zavladala najveća jagma,  obilježeni su kao najvažniji među strateškim točkama koji su činili temelje ove države.

I među prvima se ostalo, čitatelji su govorili, „bez svojih novina“ . E sad koliko se od toga profitiralo i tko je uopće profitirao? Jer dobilo se novac od prodaje. A koliko se  izgubilo? Prosudite sami.

Strani kupci i kupci koji čak nisu imali vrijednosne reference, da uđu u izbor kao potencijalni kandidati,  kojima se čak ne bi ni trebalo prodati takav etablirani proizvod, kao što su novine s dugom tradicijom i jakom čitalačkom publikom, jer ni po kom osnovu neki od kupaca nisu imali reference za medijsku djelatnost, bili su ipak kupci. Imali su napunjene torbe novca, za čije porijeklo se nije pitalo. Ni držalo presudnim za širu društvenu zajednicu.

Ukoliko ne želite biti informirani u svojoj lokalnoj sredini, to se uvijek može prepusti višoj razini, na kojoj će netko drugi procjenjivati što je za vas važno, i koliko.

Informacije se dobivaju iz državnog vrha u Zagrebu, i iz Brisela. Država kao članica ovakvu jednu veliku zajednicu redovito financira, pa iz te suradnje izlazi i zajednički informativni medij, kojega Hrvatska usput i jako skupo plača.  Tako da se središte informiranja može preseliti i u Brisel, pa čak i zaobići Zagreb, i bit ćete informirani.

Kad građani kažu da i oni rade i proizvode, ali da ih nitko ne financira, pa i mediji ako nisu sposobni sami, onda neka to ne rade.

Razlika je u tome što građani poduzetnici rade i prodaju po određenoj cijeni proizvod ili uslugu, i ta se cijena podrazumijeva.

Dok mediji, svakodnevno proizvode riječi koje građani jednostavno dobivaju na pladnju. Bez da išta plaćaju. U prijašnjem informativnom  načinu, kada smo kao i sada bili porezni obveznici  svaku novinu za čitanje kupovalo se i plaćalo svakoga dana na kiosku.

Pretplata na drugu vrstu gledanih i slušanih medija  i sada ima mjesečnu cijenu. Nije se ni ranije  dobivalo medijski sadržaj bez ikakve cijene, kao sada što se dobiva od medija nužno nastalih na razvalinama nekritički razorenog ranijeg državnog, medijskog prostora. Ulaskom na Internet, čitate novine kojima stvaramo i oblikujemo život, svih nas. Ne novcem već riječima.

Pitanje je kome mediji trebaju i koliko?  I koliko stvarno ne trebaju? Uvijek postoji  varijanta, rekli smo Zagreb i  Brisel. O vama se radi i vi odlučujete.  A što ne znači da te medije nećete plaćati. Zapravo oni se čitavo vrijeme plaćaju, neusporedivo velikim iznosima. Ljudi koji tamo rade nisu tri puta manje plaćeni od odgajateljice u Labinu, već su i nekoliko puta više plaćeni  i od čelne osobe neke lokalne jedinice. OK!

Novac nije upitan, u većini slučajeva u Hrvatskoj, zapravo uvijek ga je bilo u gotovo u neograničenim količinama, samo je gotovo uvijek i pitanje, na koga i za što se raspoređivao, i kome sve doticao.

S dobrim namjerama  pretpostavlja se da novac ide za korisne i humane svrhe, i društveno javni interes ispred privatnoga. Međutim, praksa je pokazala, a što i vi znate, da tome baš i nije tako pa vam nemam što pojašnjavati.

Na lokalnom području, samo uoči izbora su mediji strahovito važni, kad svaki pretendent za političku poziciju želi biti prisutan u medijima, kroz tekstove, reklame, sponzorirane članke i  ostale medijski pojačane aktivnosti.

Nakon što izborni ciklus završi, novi aktivni građani u raznim tijelima, teško da mogu zamisliti svoju novu ulogu uz info-muk. Uslijed nepoznavanja uloge u kojoj su se nakon izbora našli,  među prvim javnim istupima, česti se koriste već potrošenim pitanjem,“ koliko se izdvaja za medije?“ Iako bez medija, čak ni njihov prvi istup ne bi bio primijećen. 

I tada se za početak znani i ne znani,  s nekim sebi uzetim pravom umjesto predstavljanja obrušavaju na medije. Dok o  postanku i opstanku  medija uopće ne govore na način, da i postojanje medija itekako ima svoju cijenu,  servisiranje, održavanje,  prijevoz, gorivo,  struju,  vozni park, a ni ljudi koji djelatnost iznose, nemaju pravo biti plaćeni, iako svakodnevno proizvode proizvod od kojega svatko uzima onoliko koliko mu treba, a da ga nitko izravno ne plaća.

Novac o kojem govorite na način da nije primjeren, ne samo što nije dostojno opravdanja, već je i nerazumno.  I baš vi očekujete od novinara koji nema samo onaj rad kad prisustvuje događaju, gdje očima vidi ,ušima čuje, nego ima tri puta više pozadinskog rada, da je premalo istraživački. Novinar mora provjeriti ne samo točnost svake informacije, bez obzira koliko nerazgovjetno bile iznesene riječi i smisao, točna imena, a da ne govorimo koliko informacija mora imati, za širu sliku. Oko čega se čitatelj ne zamara, sve iznad 10 do 20 posto, rečenoga već mu je previše.

A koliko tek kilometara knjiga pročita, neovisno o studiju, i svim onim tisućama i tisućama stranica, da bi mogao uletjeti u ovu temu i u onu temu. I koliko god komplicirana bila, i koliko teškim, monotonim i birokratskim rječnikom izrečena, uvijek ju  prilagoditi lakom i razumljivom štivu za čitatelja, ili slušatelja.  Da ne bi bilo nečitljivo.

I sada, vi mislite da novinarski dan traje koliko?  72 sata, a samo vaš 24. Varate se! Iako nitko novinaru ne stoji s čekićem iznad glave, novinar svejedno radi sam,  zato što je odgovoran,  prema sebi, proizvodu, čitateljskom okružju. I često puta zbog nepravde,  postavlja se u odnos da nešto učini, dodatno pomogne, rasvijetli.  Tko se uopće zapitao koja je vrijednost novinara? Da li novinar može za tri puta manje biti plaćen od recimo odgajateljice, funkcionirati  bistro i promptno, i efikasno,  brzo i zdravo. Tko to ima pravo?

Ovdje apsolutno nije pitanje novca, i veoma je dobro da se potaknulo ovakvu temu javno. Uzimajući u obzir da je nedavno odjeknula tematska sjednica, zbog stvari od vitalnog značaja za lokalnu zajednicu. Istovremeno i minornu za širu regionalnu, a tek nevidljivu za zajednicu na nivou države,  ili  Brisela.  I da vas pitamo, kada bi se došlo do takve teme, i stavilo ju u fokus javnosti da nije potaknuta lokalno?

Toliko o snazi informiranja.

Kada mislite da bi Brisel uvažio, potrebu za tematskomu sjednicom u Labinu koja je izazvala nevjerojatnu energiju, volju i želju, i probudila nadu i dala snagu da se iz ničega ostvari ono (što je viđeno tuđim očima izvana) ocijenjeno kao nemoguće! Tematska sjednica, puna podataka, novih informacija i izmjerenih iskustava,  prepuna prošlosti i budućnosti, a najmanje ove i ovakve sadašnjosti. Kad se gledano očima iz neke druge perspektive,  ama baš ništa takvoga ne može učiniti. Lokalna je zajednica tada progovorila i mozgom i srcem, a da nije, sve matematike pale bi u vodu. Čovjek bi bio bačen na poziciju ne trećerazrednog ranga, nego i još koliko niže.

O tome se radi, koga je u Hrvatskoj briga koliko Labinština  izdvaja za svoje medije ,previše ili premalo? I što mislite koliko je njih, koji vrebaju da ulete tamo gdje je nešto već stvoreno, što bi se moglo kupiti, gdje im treba dobra izlika za ulaganje, da svoj prljavi novac isperu. Što mislite? I ne želim vam te situacije, da pod krinkom lokalnih medija zapravo uopće nemate medije, razmišlja li se na taj način? Jer nam je netko prodao priču o slobodnom tržištu koje (uvjerili smo se), ne postoji.

O čemu govorimo, i koga prozivate za nešto što se ne usuđujete nazvati pravim imenom. U čemu je problem i zašto? Učimo stvarati dijalog u društvu. Jednostavno krenimo! Na vam je odluka, o medijima.

I da se ne bi lagali, postoji priča i o marketingu i financiranju iz reklamiranja. Opet je tema široka,  svest ćemo ju na najkraće. U maloj  sredini gdje svatko, svakoga poznaje, nema (velegradskog)  skrivanja iza skupih reklama. Što mislite, koju težinu nosi skupo pl(b)aćena reklama?  Da li u novinama, radiju, u odnosu na usmenu riječ? Kada vama Anto ili Elvis, kažu, „znaš onaj Roberto će ti sigurno riješiti, ne brini, znam da je dobar “. I vi odlazite k njemu, jer vjerujete riječi tog čovjeka.

Tako ljudi rade. I tu je razlika u odnosu na masu nepoznatih u velikoj sredini,  gdje su prisiljeni reklamirati se, jer jedino tako se za njih može saznati.

Mi jesmo društvo u tranziciji, upravo se prelazi s papirnatih novina, na bez papirno čitanje (novina) s interneta, ali tek smo zakoračili u to novo vrijeme.

Reklame za nas još uvijek nemaju snagu usmene riječi ni preporuku dobro učinjenog djela. Kome još nije jasno, da reklama ovdje nema značaj, kao u velikim i milijunskim gradovima, gdje je čovjek čovjeku stranac. Koji od jutra do noći živi i sudara se s nepoznatima. Ovdje takve reklame još uvijek nisu svrsishodne. I treba razumjeti, da mi jedni preko drugih saznajemo tko su pouzdani ljudi. Koji ono što rade, rade sa srcem.

Za nas reklame imaju najviše smisla kao prigodne čestitke povodom blagdana i velikih obljetnica. Priča o velikom marketingu tek se malo pojačava uoči izbora, kad se aktivno zainteresirani pojedinci, osobno  žele predstaviti javnosti, radi boljeg rezultata na izborima. Samo tada su taj marketing spremni i platiti.

I samo jednom u četiri godine, više kao iznimku, ne i pravilo. Za svakodnevni rad, marketing u lokalnoj sredini nema snagu milijunske aglomeracije, pa čak ni grada veličine Rijeke. Gdje reklamiranje ima daleko veću težinu nego na Labinštini. 

 A kad se već razgovara, o medijima onda je dobro što su i nehotice, nakon prve ovogodišnje tematske sjednice, i mediji zavrijedili barem ozbiljan dijalog, ako ne i tematsku ili neku drugu ozbiljniju raspravu. Da se lokalna, odnosno regionalna zajednica opredijeli. Jer novac sam, kao novac, ne znači ništa, ukoliko se time ne definira što se dobiva, a što gubi? (K.Š.P.)30.04.2022./09:55:16