OSOBNO – Adriano Šćulac: Nazovi, dogovori, čekaj, sjedni i plači

Primjer prvi:
Davno, davno, pričao se vic, kako je u bivšem Sovjetskom Savezu, jedan čovjek kupio automobil, te mu je javljeno da ga dođe preuzeti za tri godine u određeni sat, dan i datum. „Ne mogu na taj dan i sat“ odgovorio je Rus prodavaču automobila, jer mi u isto vrijeme i iste godine dolazi vodoinstalater popraviti slavinu u tušu“.
Taj vic, više nije vic, barem ne kod nas.

Iznajmljujemo ured koji je u vlasništvu Državnih nekretnina, a njima u Labinu upravlja Grad. Ured je nedavno nanovo uređen. Postavljen je laminat, obnovljeni i obojani prozori, izvršeni ostali radovi iznutra, i sve to je plaćeno našim vlastitim novcem. Da još i napomenem, kako je nekim udrugama koje imaju urede (ne znam zašto?) sve to isto riješio Grad javnim novcem. Jedina stavka koju je trebao snositi najmodavac, bilo je bojanje vanjskih vrata i popravak zida u javnom hodniku, nakon prije dvije godine postavljenog ormarića za struju.

Vrata su obojana nakon peripetija koje su trajale mjesecima, i to na način da su obojani čavli koji su se u njima nalazili. Nedaj bože da ih je vršitelj radova tvrtka Ton - Ale prije bojanja iščupala. Zid oko ormarića nije riješen ni dan danas. No, tko zna? Možda se za desetak godina, i to riješi. Sjedim, čekam i još ipak ne plačem. Ali mi je sve skupa jadno, žalosno, bezobrazno, neprihvatljivo i osjećam se glupo. Ono najgore je, osim pisanja o tome, nemoćan sam. Zovi Ton - Ale, čekaj i umri. Za utjehu obećano nam je kako će radove dovršiti neke druga tvrtka. Čekamo.

Primjer drugi:
Proteklog mjeseca nazvao nas je čitatelj i žalio se na nemogućnost prolaza do slipa, kako bi spustio u more čamac kod dizalice na Velikoj plaži u Rapcu. Naime zaštitaru je od vlasnika hotela u Maslinici, bilo naređeno da mu ne podigne rampu. Nazvao sam Maslinicu, ljubazan ženski glas mi je poručio da nazovem prokuristu Gorana Zahtilu. Što sam naravno i učinio. Nije se javljao na mobitel, ali mi je odaslao SMS brzu poruku koju slikovno i objavljujem. Nazvali smo i Grad Labin, o čemu smo pisali OVDJE i od gradonačelnika Glavičića dobili odgovor.

Skoro pa zaboravih, kako mi se Goran Zahtila, javio NIKAD. Toliko o profesionalnosti, odnosu s medijima, i odgovaranju na pitanja koja bi bila zanimljiva i poučna javnosti. No, tko sam pak to ja, da bi mi Veliki Goran Zahtila odgovorio na pitanje koje zanima javnost? Ionako mi je jedne prilike poručio. „Ki jebe Labinjani“. Toliko od mene. Pozdrav Zahtili i Maslinici. Radi njega i njih niti plačem, a još manje čekam. Za kraj, pohvala zaštitaru koji nas je propustio kroz rampu, kada je vidio oznaku PRESS na automobilu, kako bi fotografirali slip kod dizalice. Profesionalno je odradio svoj posao.

(Adriano Šćulac) 12.05.2022/09:48