Narodni muzej u Labinu čuva mnoge velike istine, a sve ovise o današnjim ljudima koliko će ih znaju interpretirati i predstaviti javnosti. Kako ne bi ostale zatvorene u vremenu i prostoru. Sve što se pogleda i dotakne u tom višestoljetnom zdanju, čuva u pozadini uvijek zanimljive i javnosti manje poznate priče.
„Sve dok pod, u Narodnom muzeju Labin vibrira, (pod nogama posjetitelja) to je dobro“, rekao je kustos, Vedran Kos, u Noći muzeja, „jer sve su grede od jelovine i borovine. Da su kojim slučajem od drveta hrasta ili bukve, one bi samo puknule.
Zato se i u rudnicima uvijek postavljalo potpornje od jelovine i borovine, kao laganije drvo i lakše savitljivo“, rekao je Kos, za uvod u priču o važnom simbolu. Rudarskoj zastavi zeleno crne boje.
„Zeleno crna rudarska zastava, svugdje u svijetu ista je, bili u Australiji ili Južnoj Americi, uglavnom zato što su zeleno crne boje, rudarske boje“, pojašnjava.
„Crna boja simbolizira dubinu i tamu, simbolizira onaj trenutak kada ste pod zemljom, na pet stotina ili tisuću metara, ili ne znam koliko? A zelena boja simbolizira onaj trenutak kada iz rudnika izlazite van, na površinu zemlje. Zato su ti crno zeleni simboli uvijek vezani uz rudarstvo.
Povijest rudarstva na Labinštini prati se od vremena Venecije. Prve tragove iskorištavanja ugljena, bilježi se od 1626.godine. Najprije ga se koristilo za različite vrste smole, (pegola nera), s kojom se kao impregnacijom premazivalo brodove, mletačke i domaće. Nešto ga se koristilo za ogrjev, međutim, industrijskom revolucijom i otkrićem parnoga stroja, vrijednost ugljenu je porasla i potražnja za ugljenom postajala sve veća.
Ugljen je u ono vrijeme bio, isto što su danas nafta i benzin. I sve ono što se u vezi s tim događa na energetskom tržištu, danas slika je toga itekako vidljiva i za neka druga vremena“.
Bez ugljena mnogo čega današnjega ne bi bilo, podsjetit će Kos.
„Zahvaljujući ugljenu, u 19. stoljeću Austrijanci osnivaju nova naselja, grade Štrmac, Vinež i Krapan, radi se uskotračna pruga, i povezuje Krapan sa Štalijama i morem. I tada se ugljen prvi puta iskorištavalo u pravom smislu te riječi.
Može se reći da su Labin i Labinština već tada imali prvu podzemnu željeznicu u ovom dijelu Europe. Naime, od Štrmca se ispod zemlje moglo doći do Krapna, izaći van i doći do mora.
Iskorištavanje ugljena nastavljeno je i za vrijeme Italije. Taj visokokaloričan kameni ugljen trebao je za obnovu industrije, i talijanskog tržišta. Otvaraju se ugljenokopi ne samo na Labinštini nego i u Južnoj Italiji. Zabilježen je i najveći rekord od milijun i 150 tisuća tona, iskopanih na našem području, za vrijeme Italije, kad je bilo zaposleno oko 10 tisuća rudara, koji su samo kopali ugalj“, veli Kos.
To je samo jedna strana priče, na drugoj pojavio se veliki bunt rudara o kojem svjedoči zastava iz 1921.godine u Narodnom muzeju u Labinu. I o tome, Vedran Kos, kaže, „Potaknuti idejama aktivistkinje, Giuseppine Martinuzzi, i preko rudara komunističke i socijalističke ideologije, došlo je do organiziranog štrajka rudara 1921. godine, 02. ožujka, uvijek velike obljetnice za današnji Grad Labin i šire područje Labinštine i Istre. I do nadaleko poznate Labinske republike. Uz Proštinsku bunu, sada možemo reći i do prve pobune protiv fašizma u Europi“, naglasit će Kos. „I upravo zastava u Muzeju govori o tom štrajku, kao i skulptura Ivana Pipana, vođe tog štrajka., koji kasnije emigrira u Ameriku i tamo tragično nastrada u mafijaškom sindikalnom sukobu.
Rudnici su i nakon 2. svjetskog rata, obilježili industrijski razvoj Labina i šireg okruženja. Zapošljavali su radnike iz drugih krajeva koji su najprije dolazili samo zaraditi, a poslije su se počeli i ženiti ovdje, stvarati obitelji i na kraju trajno ostali živjeti vezani uz rudnike, kojih više nema. Jer se pojavila nafta na tržištu i preuzela primat ugljenu“.
Iako su rudnici su još neko vrijeme nastavili raditi, njih se počelo postepeno zatvarati po nalogu. A rudare prekvalificirati u druga industrijska zanimanja.
„Došlo se na ideju o TE Plomin I. a krenulo se otvarati i cijeli niz tvornica na Labinštini, od Prvomajske, tvornice poljoprivrednih strojeva, tvornice lutaka. , uglavnom rudari su se počeli prekvalificirati u druge djelatnosti.
Tako je 1971. otvorena TE PLomin I. i Josip Broz Tito je osobno došao da ju otvori. Kad je 1999. zatvoren i posljednji rudnik na Labinštini , bilo je to u Tupljaku, i sada se može postaviti pitanje, da li je time završila i povijest rudarenja na Labinštini?
Međutim priča o rudarenju tu nije stala, veli Vedran Kos. „Mi i dalje nastojimo baštiniti tu rudarsku tradiciju, samo kroz druge stvari. Imamo obilježavanje Labinske republike, zatim kroz projekte koje stvaramo, pa i prostorija u prizemlju Narodnog muzeja rezultat je takvog projekta. Nadam se da ćemo jednog dana, za 5, ili 10 godina, posjetiti pravi rudnik na dubini od 100 ili 200 metara, pod zemljom.
Do tada imamo samo minijaturni rudnik, koji su napravili naši rudari, i ondašnji partijski dužnosnici kao veliki vizionari. Jer je taj minijaturni rudnik od prije 60 godina u Muzeju, i kao takav još uvijek je velika atrakcija, ne samo na Labinštini i u Istri. Već i u Hrvatskoj, i k nama dolaze djeca izraznih gradova i škola, najviše radi obilaska tog rudnika“. (K.Š.P.)05.02.2023./10:19:58