Rade S erbedžija: Bilo je to vrijeme, kad sam se ja, koji sam toliko mnogo igrao uloga, u filmovima i kazalištu, odjedanput našao u poziciji nule

U razgovoru na temu „Umjetnik u egzilu“ za Okruglim stolom na 2.Festivlau „LABINA“ sudjelovao je i naš najpoznatiji glumac, Rade Šerbedžija i za čitatelje podijelio svoje iskustvo života, sa one strane državne granice

„Što je to moja zemlja i što je ono što čini mene, pripadnikom svog naroda, i zemlje prije, a to je Jugoslavija kao i svih nas“, izjavio je Rade Šerbedžija. „ Posebno što je to, kod mene Hrvatska,  što je to što me odredilo rođenjem, to je Lika. Rođen sam u Lici, u selu pokraj Titove Korenice, ali sam vrlo brzo otišao u Vinkovce, u Slavoniju. Slavonija je obilježila moje djetinjstvo i tamo sam završio gimnaziju, u Lici sam svaka dva mjeseca, išao sam tamo i preko ljeta da jašem konje sa ujacima i stričevima i to je ta Krajina koja je ušla u mene. I gdje se osjećam, možda nekako najčvršće i najviše. Naročito u posljednje vrijeme kad sam postao starac, pa se sjećam te Krajine, a naravno tu su roditelji i rođaci, i tako dalje. Iz te Krajine sam, kad sam radio Peer Gynta izvukao sve snove. E sada kad sam došao u Zagreb tu sam postao mlad čovjek, koji počinje svoju medijsku karijeru, glumom sam se bavio. Tu sam se oženio, tu sam dobio moje dvoje djece. Prijatelje, postao sam Zagrepčanin. Čak sam i smanjio svoje akcente slavonske. Govoreći kajkavski. I to je postao moj grad.

Sjećam se kad sam dolazio u Beograd, Dragan Nikolić i ja, i Zoran Radmilović, pijemo jedne noći u Dugi, beogradskom poznatom kafeu, a mene je Zoran uvijek zvao Hrvat. Kad god me sretne, gdje si moj Hrvat, kako su moji Hrvati, sad ćemo ja i moj Hrvat. Nikad mu nisam rekao da sam Srbin. I tako mi sjedimo i pijemo, a Dragan njemu kaže. „Dobro što ti zoveš Radu Hrvat, Hrvat! kad je Rade Srbin?

A Zoran kaže, „de pomakni se s mesta“, obama bolje. „Nije Rade takva baraba kao ti, sram te bilo, da je Rade Srbin? Sram te bilo“. I Dragan se iznervirao i veli, daj Rade reci mu što si. Ne znam, velim,  tata i mama su mi Srbi. I on me onako gleda otvorenim očima i kaže. Tata i mama su ti Srbi? Da, rekao sam. Mama i tata su ti Srbi? Da“. A on kaže““, „u majku mu , gde sad da nađem svog Hrvata“.

I ja stvarno nikada u toj zemlji nisam, ni u Beogradu, nikad nisam imao osjećaj da bi trebao reći da sam Srbin. Baš mi je to bilo lijepo da me zovu moji prijatelji Hrvat, jer to je jezik kojim govorim. Ijekavski, to je moja kultura, to su moja akademija, moji profesori, moji prijatelji.

Moj problem kao i mnogih, nastaje u trenutku kad počinje rat. Prije rata sam otišao iz Zagreba u Beograd. Tamo sam se oženio 29. lipnja 1991. To je drugo izmještanje iz moje kolijevke u neki strani grad. Iako sam u Beograd dolazio i osjećao ga kao svojim, i volio taj grad, i danas imam tamo puno prijatelja,  ali ipak je u Zagrebu moje gnijezdo bilo. E kad sam otišao,  tamo sam se oženio prije rata i tada je počela priča u kojoj postajem stranac u Zemlji, koju sam doživljavao kao svoj dom.  

E to su bile razne stvari. Zbog čega?

Gluposti, priče, kao što su se svima nama događale, Slavenki Drakulić, toliko mnogo i drugim ljudima našim, koji nisu pristajali na te političke podjele, naročito nacionalne i šovinističke. I naravno da sam postao Srbin, u Zagrebu četnik, izdajnik.

Onda sam i u Beogradu imao probleme jer sam bio protiv Miloševićevog sistema. I ukratko morao sam da odem jer doslovno su u Beogradu pucali na mene. U jednom kafiću nakon jedne televizijske emisije kad sam došao iz Sarajeva.

Bio sam u Sarajevu kad je rat počeo, i onda sam uživo bio taj dan u Studiju B, i rekao što sam tamo vidio, bio sam 16 dana u Sarajevu, gdje rakete i bombe počinju padati na civile i nezaštićeni grad.

To sam rekao i govorio o svemu, i urednik mi je rekao, tebe će ovdje ubiti. I zaista se tako dogodilo. Jedan je kreten pucao na mene, naravno poslije kad je Ljuba Tadić ispričao tko je to bio, izbjeglica iz Titove Korenice, on je bio taj hrabar.

I da sad preskočim to i kažem da smo otišli u Sloveniju. Moja kćer Nina, imala je tek 9 dana  kad su doputovale supruga i ona za mnom, avionom iz Makedonije.

I od tada počinje moj egzil. U Sloveniji sam nešto glumio na slovenačkom i osjećao se kao slon u staklenoj čaši, s tim jezikom. I onda je Lenka, moja supruga rekla, bolje da probaš na engleskom, ,pa smo otišli u London i tamo počeli živjeti. E tada sam osjećao tu poziciju stranca.

Bilo je to vrijeme, kad sam ja, koji sam toliko mnogo igrao, sve uloge, u filmovima i u kazalištu,  odjedanput se našao u poziciji nule. Ma ispod nule.

Nisam mnogo u sebi patio zbog toga, smatrao sam to je realno, to su činjenice, šta ćeš sada. Razmišljao sam što bi drugo znao raditi. Nogomet sam odlično igrao i volio sam ga, ali, bio sam već u godinama i više ga nisam mogao igrati, profesionalno. Mogao sam voziti taxi, i o tome sam mislio. Ali imao sam sreću. Moja žena, Lenka Udovički nećakinja je predsjednika Bolivije, i onda ju je on preko veze zaposlio u ambasadi za kulturnog atašea. I tako nas je prehranjivala.

Dok sam ja išao na audicije, i čekao ulogu, a to je najstrašnije. Odjedanput dolaziš u poziciju da ti netko, kao da si mladi glumac traži od tebe, da kažeš neke rečenice. 

I onda mi jedan mladi režiser kaže, „ O, ja sam vas gledao u  Makavejevom filmu, vi ste fantastičan glumac. A ja već vidim da sam dobio ulogu.  A uloga je od 5 rečenica. Uloga nekog šofera u nekom filmu, i ja mislim, to je divno, dobio sam ulogu!. Kad on, meni, „dajte molim vas pročitajte tih 5 rečenica“. A ja kažem neću. Dignem se i izađem van.

Nastao je skandal, i direktorica je rekla pa to je strašno,  I već mi je svega bilo do grla“, ispričao je Rade Šerbedžija. I kako je sam rekao, da preskočim, puno toga, zatim nastavio.

,,Imao sam sreću da sam dobio kod Makedonca,  Milča Mančevskog, glavnu ulogu u filmu „Prije kiše“ ( Before the Rain). I tako sam izbjegao tu strašnu poziciju, koja bi dugo trajala da sam stranac, bez mogućnosti da preživiš. Tako da sam ipak imao sreće da postanem stranac“, ispričao je Rade Šerbedžija. (K.Š.P.)23.05.2023./08:03:49