Druga runda razgovora za Okruglim stolom na 2.Festivalu „LABINA“, koji je vodio i moderirao poznati filmski režiser, Rajko Grlić, dala je svakom sudioniku ponaosob da ispriča, što je njima osobno značilo, nešto stvarati u egzilu, ili bilo što činiti, predavati na fakultetu, i uopće živjeti vani. U egzilu.
„U Labinu sam prvi put“, rekao je pisac, i sveučilišni profesor, Vladimir Pištalo, „bio sam u drugim mjestima Istre, ali ne i ovdje i vidio sam pored Muzeja piše, učestvujte u istoriji Labina. Ne znam točno kako bi učestvovao, mogao bi napisati par rečenica sjećanja, na ovo održavanje i temu tolerancije. Mi zapravo svi pričamo o svojim biografijama. Koje su interesantne kad se pričaju iskreno, međutim imati osjećaj da si stranac, nešto je što čovjek ne može izbjeći. Ljudi su ti strani, kada si stranac, lica su ružna kada si sam.
Goethe je rekao, čovjek mora pobijediti tradiciju, da bi je naslijedio. Nije to da si ti sad otišao preko velike vode, i sada počinje priča o strancima. Trideset godina sam proveo u Americi i onda sam u jednom trenutku počeo da krijem godine, i naravno naučio sam Američku istoriju pa sam ju predavao. Čitao sam sistematski američku literaturu, svi mi znamo manje-više popularnu američku kulturu, ali to nije sve. Postoji jedan drugi nivo. I zaista sam pokušavao, da nešto razumijem. Uvijek su mi primjer oni naši jadni ljudi, što odu u Njemačku, i žive 30 godina tamo, a pojma nemaju o sredini koja ih okružuje.
Znaju ono nešto, Nijemac je ovakav i onakav, ali postoji ono dublje, kako ljudi misle? U čemu se razlikuju? Svi ljudi imaju različit osjećaj normalnosti. Naime, misle da je naša normalnost prava, a da su oni (drugi) manje-više ludi.
E sad, kad se desi masovna pucnjava u Beogradu, to se ne bi moglo desiti po definiciji, da je komunizam nešto za Ruse, a kapitalizam za Nijemce. A masovna pucnjava u školama je, za Amerikance, i nije naša stvarnost.
I onda pokušavaš shvatiti da su to neki fenomeni ovih „rijaliti“ emisija, u kojima se ljudi bez veze tuku. To je zamjena za ono ogovaranje u malom gradu. Ova je kurva, a on je lopov, i sad pošto nemate osjećaj zajednice, onda to sve igra televizija. I vodi do jednog otuđenog društva, u kome su i ovakve stvari moguće.
Pokušavao sam da razumijem razlike, koliko je taj sporazum, ovdje neka vrsta nesporazuma“, rekao je Pištalo.
„Rođeni sam Beograđanin“, rekao je glumac, Vladimir Posavec, „otac mi je Varaždinac, majka je Ličanka. Bila je prva predstava moja, u Splitu, 2011. godine, izlazim iz kazališta i dva momka stoje ispred pokriveni kapuljačama, padala je kiša, jedan od njih govori, ,,j,,bate, Srbin je bija najbolji. A isto je Srbin, kaže. Htio sam reći, ali ja nisam Srbin. I ne znam uopće zašto je to važno.
Bili smo tih 90-ih godina u mom gradu, zarobljeni. Nismo mogli nigdje da izađemo, više od 10 ili 12 godina. I moja najveća frustracija, i cijele moje generacije, bile su sanjane Dubrovačke ljetne igre.
Sanjao sam da ću nekada možda ponovo raditi predstave zajedno s kolegama iz Hrvatske, Bosne i Slovenije. To je tada izgledalo potpuno nemoguće i neizvodivo. Čovjek mora paziti što želi, hiljadu puta sam ponavljao na satovima, hoću li ikada igrati u Dubrovniku? U koji su svi putovali i tamo igrali.
I moj prvi susret s inostranstvom, koje za mene nije inostranstvo, ali je. I moja prva predstava u Hrvatskoj je vezana uz glumicu Milku Podrug Kokotović koju sam imao kao ispitno pitanje. I potvrdilo se, da moraš paziti što želiš, evo sad sam i ja u Dubrovniku.
Jako mi je teško bilo u Splitu, ti prvi kontakti kao nekoga tko je iz Beograda, nisam imao hrabrosti kupiti cigarete. Nisam znao kako da kažem, poma, paradajz ili rajčica. A to sve kao pripada meni. Odeš iz jednog drugog, ne svijeta, nego vremena, iz jednog zarobljeništva u glavi, iz jednog zatvorenog i klaustrofobičnog prostora. I sam sebi htio sam pomoći, kako da pobijedim tu situaciju, a došao sam sa ženom i sinom koji sada živi u Splitu, supruga i ja živimo u Zagrebu, a svi su moji u Beogradu.
Rekao sam si OK. Vratiti se, ti si sada stranac, koji odlično poznaje jezik. I to ti je startna pozicija. I svaki korak koji napraviš dalje, pobijedio si. I to je neki prvi kontakt s mojom u stvari zemljom. Jer ja i dalje ovo sve doživljavam kao svoju zemlju“, iznio je Vladimir Posavec. (K.Š.P.)23.05.2023./08:45:50