Katarina Šoštarić Perković - Zašto smo preskočili povijest i postali kolonija

Još jedna godina gotovo je proletjela, u smjenjivanju aktualnih informacija, više loših nego obećavajućih, a daju naslutiti, kako nas tek čekaju uzburkana vremena. 2024.-a prestupna je godina i prestupiti bi se moglo puno dalje od uobičajenih ljudskih očekivanja.
Obistinjuju se ovih dana puste želje mnogih građana Hrvatske, iz onog doba kada su se tek naši momci hrabra srca, borili na frontu, za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Govorilo se tada, „najbolje da nas pokori „veliki sjedinjeni“, kad nam već zabranjuju oružje, da se branimo.
I nakon pet godina teškog krvarenja, sa našim najbližim susjedima, dogodilo se priznanje. A rijetko koji rat kraće traje. Uz porazne žrtve, za jednu i drugu stranu, iz rata koji nikome nije trebao. Ali smo iz neobjašnjenih razloga, preskočili povijest, pa su nas nenaučene lekcije skupo koštale. Nas i njih. Slijepo vjerujući kako su drugi „oni veliki“ pametniji od nas „malih“. A mi smo samo malobrojni, ne i mali.
Umjesto da smo razumjeli, da ih nije briga za nas, već da imaju svoje „velike“ interese, nad nama. Da se ne libe ni na koju količinu prevara ni pljački, zarad svojih ciljeva. A mi, koji prevarantski ni pljačkaški ne razmišljamo, u odnosu na njih, samo po tome smo mali.
Inače smo kao ljudi veliki, pouzdaniji, stručniji, dosljedniji, moralni, ali to je već druga tema.
Gledano iz današnje perspektive, i naši su se hrabri momci borili jedni protiv drugih, unutar iste vojske. I nitko nas (mene) ne može uvjeriti, da nije moglo drugačije. Samo da smo malo bolje razumjeli povijest.
Imamo zato sada, kao na pladnju postavljenu potpuno istu situaciju , da se pripadnici jedne ranije, vojske, međusobno tuku do istrebljenja. Isti narod koji se razumije daleko bolje od dirigenta rata, miljama udaljenih od bojišnice, koji samo hladnokrvno promatraju ljudske pogibije, kao figure što nestaju sa šahovske ploče, a ne živote koji se gase.
Gotovo dvije godine „smaraju“ nas izdiktiranim pjesmicama, a ne izvještajima, da se rat u Europi vodi za demokraciju i zaštitu ljudskih prava, uz koju se uklapa samo zelena ideologija, i brakovi iz ljubavi . Tko iole pažljivije čita, razjašnjava mu se ideologija. Rata kao novog tržišta za udaljenog „dirigenta“ i višestruko dobru zaradu. Uz vrlo mala ulaganja.
I puste floskule o čuvanju mira i demokracije.
Tek prema kraju ove godine, počelo se glasnije spekulirati o neophodnosti završetka rata u Europi. A koji je po nekoj logici ratovanja, ipak muška stvar, i nije doveden do kraja. Jer svaki rat ima neki cilj, objavljen ili neobjavljen. A koliko vidimo, cilj radi kojega se gine, na jednoj ni drugoj strani nije ostvaren.
Ali zato na onoj trećoj, udaljenoj pozadinskoj strani, vrlo jasno i precizno, vidimo stvari koje su riješene, i skoro zacementirane. Uz još sam par naglašenih pograničnih ekscesa.
Granica tog famoznog vojnog saveza za mir , pomaknula se tisućama kilometara na istok. I pod raznim izgovorima ušla u gotovo sve zemlje Istočne Europe. A da ih se nije ni pitalo. Sad još treba podignuti veliku željeznu ogradu ili kako se to u povijesti naziva zavjesu, i dobivamo novi svijet, sa jedne i druge strane „željezne zavjese“.
I koga je briga, što je politički i geopolitčki, ne- stasala Europa, sama sebe isključila iz svjetske trgovine, industrije, silnim sankcijama, zabranivši si, pristupačne energente i tržišta na duge staze. Da bi postala upravo ono što su si javno priželjkivali u najvećoj nemoći, hrvatski građani početkom devedesetih godina, da ih okupira velik sjedinjeni brat. Upravo to se dogodilo Europi.