Katarina Šoštarić Perković: Proces dekarbonizacije za ublažavanje posljedica ili za nove probleme

Zbrajanje računa što se privode kraju godine, rijetko može proći nezapaženo. Već je na izmaku prosinac, a čini se da smo tek nedavno bili zakoračili u 2023.. Sve je proletjelo brzinom strijele, do ljeta i nakon ljeta.
Aktualni su novi proračuni za funkcioniranje jedinica lokalne samouprave, u godini koja nam stiže, već za koji dan. Svi su podvukli crtu do učinjenoga, a sve što je preteklo, ponovo će se naći kao aktualno u narednim mjesecima. Puno je propisa, a svaki pojedinačno jako važan. Jer sve se gleda. I nikome nije namjera pogriješiti, kad su lokalno greške itekako skupe.
Puno toga dolazi pred vijećnike, na njihovu savjest i odgovornost, hoće li reći da ili ne. A ostali koji nemaju takvih nedoumica, jer nisu uključeni, nisu bili izabrani, ili jednostavno ne žele davati sebe za opće dobro, osim za svoje osobno, nemaju taj problem.
No to ne znači da neće prigovoriti, koliko se toga nije učinilo? Pa zašto nije? Gdje je novac? Zašto neke Općine mogu dobiti sredstva iz EU, i napraviti vidljive pomake na lokalnoj razini? Kako oni tamo znaju, zašto se ne ugledamo na njih?
Pitanja su koja se nameću, jer projekata ima više, no što se novca vraća u lokalnu samoupravu, bez obzira koju, jer su na samom dnu piramide uvijek poreznici obveznici, koji sve to plaćaju. Hirove iz državnog vrha ma kako nam se činili suludima.
Jako aktualan proces bez karbuna, popularna dekarbonizacija zahvaća sve Općine Labinštine, usuđujemo se reći prvenstveno Općinu Kršan, na čijem prostoru još uvijek radi TE Plomin. I sve aktualne silnice idu ka tome da se proizvodnja električne struje u Plominskom zaljevu jednom za svagda zatvori- 2033.
A novim tehnologijama nadomjesti izgubljeno. I kad je nedavno načelnik Općine, izjavio da su predloženim projektima, a dvadesetak ih je poslano recimo, u Zagreb i Europu, branili temeljne općinske pozicije do zadnjeg trena, i nisu uspjeli. Uvjeriti tamo nekoga, u novu budućnost koja bi se tim projektima pokrenula u ovom okruženju.
Postavlja se pitanje, a otvorio ga je vijećnik Valdi Runko i bivši načelnik, „ako je Općini odobreno 16,5 milijuna eura, za ublažavanje posljedica dekarbonizacije, a prihvaćena su od dvadesetak predloženih, samo 2 projekta, koji zajedno imaju vrijednost samo 3 do 4 milijuna eura, Runko je s punim pravom postavio pitanje, kome će otići ostatak novca? Čak 12 milijuna eura?
Hoće li se izgubiti negdje u magli?
Teško je to poreznom obvezniku zamisliti, koji pomno prati svaku svoju zarađenu kunu, a po novome i puno skuplji svaki euro, koji je k tome dodatno povećao sve troškove i umanjio njegove poslovne mogućnosti.
A ispalo je upravo tako, da je Općini Kršan, odobreno iz neke tamo lisnice u Briselu, 16,5 milijuna eura, a toliko znamo da ni tamo u Briselu ne raste novac na grani, već dolazi i iz Hrvatske ohoho članarine. O kojoj se jako govori i još manje zna.
I nakon četiri godine mukotrpnog rada i dokazivanja opravdanosti velikih projekta i dokazivanja da je lokalna zajednica sposobna i da zna i umije, odraditi na najbolji način ono što su i što će tek postati potrebe za lokalnu zajednicu, koga briga? Tamo negdje kod onih koji prebrojavaju novac. Jednako i za 12 milijuna eura, odobrenih za Općinu Kršan, a koje treba učiniti nevidljivima?
I kako je rekao Esad Huskić, najprije te natjeraju da zatvoriš svoju industriju, a onda te ucjenjuju.
A briga je, jer je to novac uzet iz ove zemlje, i vrijeme je naučiti se, građanski pitati i propitkivati i ustrajati i zahtijevati. Osmjeliti se i tražiti. Ništa se iz Brisela ne dobiva badava. Da ne bi mislili, Ili tek tako. Sve smo mi to na sebi zakinuli.