Život sami kreiramo, sa novcem ili bez novca, iako nam se najčešće tako ne čini. K tome, ne slušamo ni svog najboljeg prijatelja (svoje tijelo), koji(e) nam uvijek govori onu pravu istinu. Zanemarujemo ga i oglušujemo se na njegova upozorenja, pa čak i na vapaje, ušutkavajući ga (bilo kakvom tabletom), brzo prelazimo dalje. Jer nam se žuri.
A onda, odjednom! A ništa nije odjednom. Začudimo se? Pa što je sada? Što nas je to snašlo? Jel` vrtoglavica, ili mučnina, slabost ili bezvoljnost. Visoki tlak ili neugodan osip po tijelu. Svrbež, nesvjestica i pad u mračno.
I pitanja koja se redaju sama, ima li smisla ovaj život, ako nisi dobro?
Naravno da nema! Jer onda imaš samo jednu želju. Da ti bude dobro, pa štogod to za tebe značilo.
A znači puno, kada vam na pitanje „kako ste“ osoba odgovara što ju sve boli, i koje sve pretrage upravo radi, odmah možete prepoznati, koji dio njezina života ne funkcionira.
Bez da vam je bilo što sama rekla i bez da vam se požalila. Na nekoga osobno tko ju je uvrijedio, ili zanemario. Ignorirao ili zaobišao. Ma što da je učinjeno, i koliko god se šutjelo o tome, tijelo je zabilježilo nerazriješenu situaciju, ostavljeni problem, potisnutu povredu, kao otvorenu ranu. Kojoj se ni kasnije, nije posvetilo.
Pametno je naše tijelo, pa sve bilježi, i ništa ne prepušta slučaju. Iako vi to uporno, sami sebi činite. Misleći ako nešto gurnete duboko u ormar, ili ispod tepiha da je otišlo u zaborav, da je i nestalo. Ali nije!
Svaki dio tijela preuzima, sakuplja i nosi, neku pretežitu informaciju, pa će na vaše zanemarivanje, odreagirati i jasno i glasno. Samo je i dalje pitanje, hoćete li vi to razumjeti. Ili ćete završiti kod svog doktora, ili ne daj bože na hitnoj, da vam netko čim prije kaže, što je s vama?
A svi oni znat će samo ono što im vi ispričate. Da samo vi. Nitko drugi osim vas, ne zna i ne može prodrijeti tako duboko, kao što vi možete do svoga pravog ja. Jedino vi sami to možete. I svo vrijeme ste mogli. Ali, niste.
Kaže naša jedna „velika (imenom) prijateljica“ kako negativne misli čovjeku „začepe mozak“ da ne iskusi ni radost ni ljubav. A ničiji život nije siv, dok ga takvim sami ne napravimo, ili dok ne odaberemo "sivo" gledati na njega.
Ukoliko nismo prijatelji sa svojim tijelom i u najmanjem uzrujavanju možemo vidjeti veliku nesreću, a kada bi ga slušali, pronašli bi nešto radosti i u najvećoj tragediji.
Sve ovisi samo o nama. Pitanje je koliko dugo i koliko daleko je netko u stanju ići, dok sam sebe ne spozna, da radi protiv sebe i dok se ne natjera skrenuti u potpuno drugom pravcu. (Katarina Šoštarić Perković)14.02.2024./08:22:54