Dan anifašističke borbe RH: Jurica Kalc, španski borac i pripadnik Prvog sisačkog partizanskog odreda

NARODNI HEROJ KOJEMU JE MAJKA PIĆANKA !? 

Kada se govori o Istri u narodno-oslobodilačkoj borbi, uobičajeno se spominje sveopći narodni ustanak od 9. rujna 1943, koji je uslijedio dan nakon kapitulacije fašističke Italije, Pazinskim odlukama, te slavnoj 43. istarskoj partizanskoj diviziji odnosno njenoj Prvoj brigadi „Vladimir Gortan”. Uzgred se spominje sudjelovanje njenih boraca i u drugim jedinicama poput primjerice 13. primorsko-goranske divizije u kojoj je poginulo najmanje (imenom i prezimenom) 300 Istrijana – Hrvata, Slovenaca i Talijana. Što, drugim riječima, znači da su se Istrani do sloma naci- fašizma u Evropi u svibnju 1945. borili tek dvadesetak mjeseci. I kada bi to bila istina, a nije, doprinos Istrijana u oslobođenju zemlje bio bi nevjerojatno velik jer brojke su neumoljive: 28.754 boraca u operativnim jedinicama (što odgovara jačini čak 8 tadašnjih parizanskih divizija odnosno gotovo 3 korpusa), više od 21.500 ljudi odvedeno u logore smrti od kojih se na tisuće njih nije vratilo svojim domovima, te oko 17.000 mrtvih.

No, koliko god navedene činjenice i brojke bile impozantne i pomalo zastrašujuće, one predstavljaju samo dio povijesne istine. Osobito kada govorimo o sudjelovanju Istrana u ustanku. Neosporno je da je ustanak na našem poluotoku krenuo u rujnu 1943. godine, ali je također istina da je ne mali broj Istrana u njemu sudjelovao prvih dana, dakle od 1941, te da su već nakon bombardiranja Beograda (6. travanj 1941.) pale prve istarske žrtve. U Subotici su, naime, mađarski fašisti sredinom travnja strijeljali Dragutina i Elizija Flega (Buzet), a u listopadu je u Kragujevcu strijeljan pravnik Miho Iveša iz Premanture. Prije njega u Zagrebu i okolici ustaše su ubili Augusta Černjula, Antenora Jelčića, a u srpnju su likvidirali političke zatvorenike iz Kerestinca među kojima su bili i Istrani Otokar Keršovani, prof. Vladimir Vitasović (Augustov nećak), Antun Božac, Josip Macan i Adolf Kette. Žrtve Kerestinca, htjeli to neki priznati ili ne, idu na dušu potpredsjedniku kraljevske Vlade Vladku Mačeku, neospornom vođi najbrojnije stranke u Banovini (HSS) i hrvatskom banu Ivanu Šubašiću koji su, umjesto puštanja zatvorenika, ustašima doslovno izručili „cvijet hrvatske lijeve inteligencije”. Pa i one istarske. Tijekom te prve ratne godine život je izgubilo dvadesetak Istrana, mahom mladi ljudi, među kojima i Đildo Štemberger, zagrebački ilegalac, koji je poginuo potkraj 1941. na Baniji. Njegovi suvremenici i prijatelji iz zagrebačkih dana pišu da je mladić iz Vineža (inače nosilac Partizanske spomenice 1941.) bi prvi Istranin koji je poginuo u borbi. Desetak Istrana skončalo je život u logorima Jasenovac i Gradiška, među njima i omladinka Anica Juričić (otac Jakov je iz Labinštine) koju su ustaše živu zapalili.

Radi se, dakako, o Istranima – emigrantima koji su pred fašizmom izbjegli u Kraljevinu Jugoslaviju, kamo su donijeli svoj slobodarski duh ili ga još više izoštrili,osobito mlada generacija, pod Karađorđevićevom diktaturom. Zato ne treba čuditi da je među pripadnicima Prvog sisačkog partizanskog odreda ( osnovan 22. lipnja 1941, Brezovica kod Siska), prvog u porobljenoj Evropi, bilo i naših ljudi: Drago Jerman- Talijan (Buzet), Stjepan Tumpić (okolica Zagreba, kamo je djed došao iz Pazinštine) i Jurica Kalc rodom iz Štinjana. Sva su trojica izgubila život u NOB-u.

( U Kraljevinu Jugoslaviju emigriralo je oko 75 tisuća ljudi – Slovenaca, Hrvata i talijanskih antifašista a poimenični spisak napravio je dr. Ante Frlić iz Opatije, posljednji predsjednik Prosvjetnog i potpornog društva „Istra” Zagreb. Pored toga preko Oceana otišlo je oko 20 tisuća ljudi, osobito Slovenaca u Južnu Ameriku, a oko 5 tisuća u zapadnoevropske zemlje - Belgija, Francuska...).

Osobito je neobičan bio životni put Jurice Kalca, revolucionara za kojega možemo vezati mnoštvo gradova (Trst, Beograd, Pićan, Labin, Pulu, Zagreb, Marseille...) i desetak današnjih država. O njemu se u enciklopedijama mogu naći tek oni osnovni podaci: rođen u Šinjanu kraj Pule 22. travnja 1908. u radničkoj antifašističkoj obitelji, u njihovoj kući bilo je sjedište Omladinskog socijalističkog kluba, za vrijeme Prvog svjetskog rata obitelj je, poput tisuće drugih iz Južne Istre, bila u izbjeglištvu u Austriji...Dolaskom fašizma i spaljivanja njihova doma, otac 1922. odlazi u Zagreb, a godinu kasnije i ostatak obitelji. Jurica tu izučuje stolarski zanat, priključuje se sindikalnoj organizaciji, a već kao 20-togodišnjak sudjeluje u lipanjskim demonstracijama 1928. nakon ubojstva Radića i Basaričeka u skupštini u Beogradu.

Ranjen je i neko vrijeme liječi se u bolnici, a nakon oporavka još se žešće uključuje u ilegalni pokret. Španski borac, ranjen nekoliko puta, postaje poznati diverzant i heroj Republikanske Španije. U Hrvatsku se vraća 1941. kada ga Partija šalje na Baniju gdje je član Okružnog komiteta KPH. Priključuje se Prvom sisačkom partizanskom odredu gdje obučava nove diverzante. Slijedi odlazak preko Une, u Bosansku krajinu, a poginuo je u ofenzivi na Kozaru u lipnju 1942. Narodni heroj od 1973.

Već ovih nekoliko podataka mogu biti predložak za filmski scenario, no mnogo više o Kalcu doznajemo iz biografskog rukopisa koji su u „Jadranskom zborniku” (1958.) pod naslovom „Jurica Kalc-revolucionar iz Istre” objavili Josip Lazarić i Herman Buršić. Prikupljajući podatke dok su „ožiljci” još bili svježi a neki od članova obitelji i suboraca iz Španije i NOB-e živi, autori donose ne samo životni put palog narodnog heroja, već i pogled na Istru uoči i nakon Prvog svjetskog rata.Tako doznajemo da je djed po ocu iz Opčine (Opicina - Trst), iz poznate slovenske klesarske obitelji Kalc, a da je baka iz Novog Mesta. Djed je neko vrijeme radio u Beogradu, vraća se u Opčine da bi posao potom našao u Labinu. Nakon nekog vremena obitelj se skrasila u Štinjanu 1885. Juraj Kalc (rođen 1879.), otac palog heroja, ostaje bez oca sa šest godina, a kad je odrastao majka ga šalje na izučavanje zidarskog zanata u Labin. Godine 1903. ženi Anu Sergo (rođena 1886. u zaseoku Sergi nedaleko od Pićna) s kojom je dobio 11-tero djece. Dolaskom u Zagreb počinje priča o njihovu sinu, koji je narodu u Bosanskoj krajini dugo poslije završetka Drugog svjetskog rata ostao u sjećanju kao „Rvat koji ruši vlakove”...U NOB-i je poginuo i Juričin brat Dinko. (Valter Černjul)24.06.2024./07:57:54