Nekad sam negdje napisao, kako su meni uspomene život i kako bi bez njih, život bio samo preživljavanje. Istina ili ne, tako razmišljam. Neki će pak reći, da se od uspomene ne živi, i to je naravno njihovo pravo.
Ovo su moje osobne kolumne, pa eto i o takvim stvarima pišem.
Na današnji datum, prije pet godina, samo što je dan bio utorak, vrhunski stručnjaci medicine, medicinske sestre i ostalo osoblje riječkog KBC-a, podarili su mi novi život.
Pet jer godina prošlo, otkako je vrhunski abdominalni kirurg Miodrag Gudelj, sa svojim timom napravio mnogo rezova, skratio mi debelo crijevo za nekoliko centimetra, ali i darovao zasad, pet novih godina života.
Nabrajanje osoba kojima sam do zadnjeg uzdaha zahvalan, imenom i prezimenom, potrajalo bi nekoliko minuta, pa eto, neću.
Istina, spomenuo sam Miodraga Gudelja, uz njega bi obavezno spomenuo i divnog čovjeka, humanistu, i također vrhunskog stručnjaka, Nikolu Ivaniša, koji je itekako poznat ljudima s našeg područja, jer je Nikola labinski zet.
Na današnji datum, moje se emocije sjekirom rezati mogu, pa eto zato i nešto, ovih rečenica. Znam, kako će neki sve ovo krivo shvatiti, kao i obično, no, uvijek imaju mogućnosti ne pročitati napisano.
U sjećanjima i uspomenama mojim, idu ogromne zahvale svim dragim i dobrim ljudima, koji su u ono vrijeme bili sa mnom i uz mene. Mojoj najužoj obitelji, prijateljima, znancima, kolegama...
Spomenutim specijalistima medicinske struke, kao i svima ostalima, naklon i zahvale do neba.
Na današnji datum 2019. godine, poklonjen mi je novi ovozemaljski život, i više se odlaska s ovog svijeta ne bojim. Do kada ću na njemu biti, ne znam. Kao što i nitko na njemu, ne zna?
Zna, to za mene, kao i za sve ostale, samo Svevišnji.
(Adriano Šćulac) 13.08.2024/09:02