OSOBNO Adriano Šćulac: Zašto se mrtvi ne puste da počivaju u miru?

Preminuo je Borisav Aorđević, svima poznatiji kao Bora Čorba, frontmen i pjevač kultnog sastava „Riblja Čorba“. Bio je veliki umjetnik, pisac i kantautor. Moja generacija kao i one mlađe, stasale su i rasle uz njegove pjesme. Veliki umjetnik, kojemu zasigurno nije trebao dio života u kojem se stavio na krivu i zlu stranu, koja je haračila i ubijala nevine ljude u našoj domovini, Hrvatskoj.

Nije Bori trebalo davati izjave koje je davao, nisu mu trebale nikakve „četničke titule“, neke od kasno pisanih pjesama i prepjeva kojima se rugao i vrijeđao narod ove zemlje kao i Bosne i Hercegovine. Nije mu mnogo toga trebalo. Morao je ostati ono što je i bio, veliki umjetnik, A znamo da umjetnost nema granica.

Nije mu to trebalo, ali eto time se bavio i najviše štete nanio, sam sebi. Bio je pas koji laje, ali nije ujedao. Navijao je za svoju zemlju, za Srbiju, u kojoj se rodilo zlo koje je haračilo i ubijalo nevine ljude na našim prostorima.
Rušilo i uništavalo sve pred sobom. Da, to je za svaku osudu.
Bore više nema, zauvijek je zaspao, i zauvijek je sa sobom odnio sva svoja izrečena sranja i riječi mržnje. No, za njim zauvijek ostaju njegove pjesme, koje sam volio i volim, kao i mnogi ostali.

Zgražao sam se nad izgovorenim riječima i rečenicama Bore Čorbe, ali se isto tako zgražam, napisanim ovih dana, na društvenim mrežama, gdje se mnogi nabacuju najružnijim riječima i pisanjem o njemu. U prvom im je planu njegovo djelovanje, nakon rata, zaboravljaju njegovu umjetnost. Naravno da je to njihovo pravo, no ja bi mrtve ipak ostavio da počivaju u miru. Ne slažem se ni s onom, o mrtvima sve najljepše, jer se o Bori to ne može reći. Nije bio u svojim izjavama, realan, pravedan, objektivan. Poručivao nam je, kako mrzi neke druge narode, veličao zlo, i to je naravno za svaku osudu.

Ali se isto tako zgražam, kad to čine neki od naših umjetnika, glumaca, pisaca, pjevača, koji su po meni bili mnogo gori od Bore, u svojim izjavama, djelovanjem, i postupcima, a rođeni su u ovoj zemlji, Hrvatskoj.

Devedesetih su pričali, radili, promovirali mnogo toga protiv zemlje u kojoj su se rodili, a danas uživaju sve blagodati iste, i jako su cijenjeni građani Hrvatske. A živi su, tu su, djeluju među nama.
Zar jedan Goran Bregović nije bio na „suprotnoj strani“? Zar to nisu bili Slavenka Drakulić, Rade Šerbedžija i još neki.

Sjećam se kad sam ranih devedesetih živeći u Švedskoj, u koju sam bio odselio još za vrijeme Jugoslavije, jedne večeri na njihovoj televiziji, gledao i slušao izjave Slavenke Drakulić, Rade Šerbedžije i danas Nemanje a onda Emira Kusturice. Bilo mi je gadljivo, bio sam pun bijesa, što i kako su onda ti ljudi pričali o ratu, o Hrvatskoj, takmičili se tko će nas proglasiti „većim krvolocima i ustašama“.

Vrativši se polovicom devedestih na ove prostore, često sam razmišljao, što je to spomenutima trebalo?
Danas su ti ljudi, cijenjeni umjetnici naše domovine. I neka su, nemam ništa protiv. Šerbedžija stoluje ljetima na Brijunima, koliko od vas to može, a da to debelo ne platite?

Opraštam im sve, ali opraštam i Bori Čorbi. On je bio na strani svoje zemlje Srbije. Bio je pas koji laje, ali u Hrvatsku dolazio nije.
Puštam Boru da miruje u vječnom snu. Ne pada mi na pamet da mrtvog prozivam za bilo što, kao što rade neki naši veliki i živući umjetnici.

Za njega sam znao što misli i da nam je neprijatelj, gori su mi oni rođeni pod ovim nebom, koji okreću kapute kako vjetar puše, i prave nam se prijateljima. Opraštam im, ali ne zaboravljam.
Boru puštam da počiva u miru. O njemu kao čovjeku ne mislim lijepo, ali njegovu glazbu slušam i volim.

(Adriano Šćulac) 05.09.2024/09

Foto: Wikipedija