Katarina Šoštarić Perković - Jesmo li stvorili mlade razbijače ili samo od novca ne može se živjeti

Kada bi društvo njegovalo oslobađanje potencijala mladih kroz maštovito, hirovito, strastveno stvaralaštvo, umjesto što ga sabija da tinja pod korom autoriteta, iz mladih ljudi ne bi eksplodirao bunt protiv odraslih, koji za rezultat ostavlja slike i prizore razbojstva na sportskim igralištima i drugim javnim mjestima.

Postoji svijet mladih u kojima sve vrvi od nepotčinjavanja, a da društvo to ne primjećuje, pa ih ne otkriva kao velike blagodati koje ima.

Samim ušutkavanjem i kažnjavanjem radi držanja pod čvrstom paskom autoriteta, društvo samo proizvodi  „dječje zajednice“ koje se okupljaju kao „bande“ (iako je riječ preteška), čak i ako ne čine ništa loše. U njima uče stanovite oblike užitaka tajnovitosti, kao oblik naknade ili čak i mržnje prema odraslima, tzv. službenom društvu.

Grupe mladih buntovnika protiv odraslih,  razbijaju, kako kad i kako gdje, što zahvate. I skreću pažnju da su i oni tu. Ali nevidljivi i obično nečujni. I samo kao nestašni u nekoj vrsti „junačkih djela“ obojenih delikvencijom, dobivaju na važnosti i težini.

Njihovo je junaštvo zapaženo tek kada je na marginama društva, jer ga inače nema u središtu pozornosti. Takav interes ne postoji.

 Možemo zaključiti da taj buntovni duh, vidno jača, i sustavno se stvara kao  oblik „protiv“ , a ne „za“ nešto. Jer se ti mladi ljudi osjećaju kao unutrašnji prognanici. U tu kategoriju ubrajaju se u odrasloj dobi i oni glasači koji ne izlaze na izbore, pod izlikom da nemaju za koga glasati, ili pak uvijek glasaju samo protiv.

Sustav pobune jača poglavito danas, umjesto sustava reda. U nedostatku izvrsnih uzora, masovnim udaljavanjem od reda božjeg prava, mladi kreću u potragu za nečim novim. Jer samo sa novcem ne može se živjeti!

Puno njih pakira kofere, a da ne znaju na koju stranu idu. Znaju samo da ne žele ostati u društvu bez reda i poretka. Gdje se samo njima uzimaju mjere i postavljaju granice. Grad moguće više potresaju  nesporazumi nego stvarni problemi. Ali, može li se povesti rasprava o bilo čemu i gdje? A da odmah ne izbije nesporazum.

Bila je obećavajuća sjednica  mladih, prva u novoobnovljenoj gradskoj vijećnici, i nažalost završila kao najdosadniji partijski sastanak u doba SSSR-a, u trajanju od puna četiri sata. Bez da su frcale ikakve svjetlucajuće iskrice, unatoč prisutnosti velikog broja mladih. Jer dinamiku i tempo određivali su odrasli. Nakon kojega su se svi razišli iscrpljeni i pokunjena pogleda.

Mladi ljudi lutaju  između grada u kojem žive, gdje su rođeni i grada kojeg mrze. Jer su ostavljeni na milost i nemilost. Sjetimo se samo da je za nesreću maturanata na putu za Prtlog od svih punoljetnih dužnosnika i profesora, kažnjen maloljetnik. Koju i kakvu poruku su time  odrasli poslali mladima, o odgovornosti za (ne) učinjeno?

Nepostojanje te neposredne odgovornosti za pojedince među odraslima koji diktiraju red stvari, potpiruje dubok osjećaj nemoći kod mladih pojedinaca. I oni se nužno okupljaju u grupe, nećemo reći bande, ali da bi činili banditska djela, jer samo tako skreću pozornost da uopće postoje u ovom društvu. Koje im obećava, što? Rad u trgovačkim centrima, ili znoj u nečijem turizmu od kojega društveni standard pati. I što ako mladi ne žele ni jedno ni drugo? Koja im je perspektiva? Idite van iz države!

Pravo razumijevanje društva koje napreduje, događa se u njegovoj različitosti, pa su i pravi uzroci mladalačkih zbrčki i nestašluka psihološke naravi. I nije pitanje tko je čiji sin? Nego kakav je čiji otac?

U mladim ljudima se razbuktava želja za moći, kao i potreba da afirmiraju svoju nezavisnost u odlučivanju, na što ih svakodnevni život ne potiče, a kamo li da ih bodri i podržava. Jer, mogli bi pogriješiti?

I oni se kao nečija „loša djeca“ bacaju na sportske sprave, u alkohol ili bjesomučne vožnje, da iz njih eksplodira agresivnost. Koja nije artikulirana.

Bi li mladi ljudi osjećali potrebu da se rješavaju podsvjesnih kompleksa na praznim sportskim igralištima, da su to mogli činiti u ritualima što ih organiziraju unutar društvene sredine, koje su i oni sastavni dio?

Ali, u sredini koja ne pokazuje da  tome teži, na piramidi od vrha do dna, eksplozija „kolektivnog ludila“ kanalizira se kroz određene dane fešti i praznika, karnevala i drugih igara. Kao nužna nadoknada društva čije krute strukture pritišću previše.

I rimski su carevi osjećali da su svečanosti nužne da bi se poštovala njihova sve izopačenija vlast.

Međutim, sredine i gradovi u kojima se njeguju individualne slobode, mogu i bez rituala, koji bi inače skupo stajali gradsku blagajnu.

Tekst je već dug, ali je i tema životna a,,,,ljudi najveće bogatstvo.

Koliko puta se zapitamo, žive li naši mladi u svijetu odvojenom od svijeta? Zbog svega toga o čemu se nismo zapitali, rađa se gorčina, jer uzroci nisu nestali. A mlađi će uvijek biti izigrani od starijih. Od kojih su mnogi među njima uvjereni da se nečija sreća i uspjeh grade upravo na njihovoj nesreći- nevidljivosti. Te da svoju prisutnost i veću vidljivost u društvu, moraju osigurati uništavajući tuđu- njima stranu vidljivost. U stilu,,,,kad prođe vaša vladavina.

Ta podijeljenost u društvu na mlade razbijače i odrasle čvrste vladajuće strukture, može nas spasiti ili upropastiti.

Spasiti ako jedna na drugu budu djelovale oplođujuće, tada bi razlike postajale naše bogatstvo. Ili upropastiti,  ako se dvije polovice društva, međusobno „zakrve“, pa se umjesto približavanja, obje strane još više udaljuju, na različite polove društva. U kojem jedan pokušava silom nametnuti svoju volju drugoj, bez razgovora i dijaloga. Takvo rješenje nosi klicu novog razdora i još žešćih sukoba.

Samo stegom a bez dijaloga svih, mladi bez prijelaza skaču iz poslušnosti u pobunu. (5p)08.09.2024./09:27:08