OSOBNO - Adriano Šćulac: Vandali svuda oko nas

U više sam navrata pisao, te možda stoga nekima i dosadio, o tako bespotrebnim, suludim, zdravom umu, nikada razumljivim, uništavanjima svega i svačega u našoj okolini.

Neki kažu da oni koji to čine, na taj način izražavaju svoj bunt, nezadovoljstvo, situaciju u društvu lokalno i globalno, koja je sve samo ne sjajna i bajna.

Znam, svakodnevno gledamo u medijima, po društvenim mrežama, i na raznim drugim danas dostupnim nam kanalima, o nasilju, ratovima, koji se vode na mnogim stranama svijeta.

Usprkos današnjim turobnim vremenima, nikako i nikada mi neće biti jasno, zašto neki ili netko, svoje frustracije, sav svoj bunt, ispolijeva i liječi na imovini koja je svih nas.

Ne prođe vikend, a da diljem grada, ne ugledamo uništene stvari. Uništavaju se parkovi, objekti, autobusne čekaonice, lomi se i pali sve pred sobom.

Uništavaju se stvari koje smo svi mi platili, pa time i roditelji, braća, sestre, djedovi i bake, nekih od njih koji ta uništavanja čine.

Neki se dan to dogodilo u Raši, ni manje ni više, u tamošnjem vrtiću. Odgojnoj ustanovi koju su možda pohađali i neki od tih vandala koji su lomili i razbijali, taj isti dječji vrtić.

Može li imalo normalan um razumjeti ta i takva zlodjela? Mislim da ne. Nikako i nikada.

Meni osobno nikada neće biti jasno, kako roditelji tih mladih gledaju na takve stvari? Znam za slučaj kad mi se jedan od građana „pohvalio“ kako njegov sin, četrnaest godišnjak dolazi vikendom kući u tri sata ujutro?? Što reći?

Kako tome stati na kraj? Da li su ti koji to čine, uopće svjesni svojih postupaka? Što se to događa u njihovim glavama?

Mislim  kako se to prvo mora rješavati razgovorima u obiteljima tih koji to čine. Mislim i kako bi odrasli, ne trebali, nego morali, prijavljivati, ako imaju bilo kakva saznanja o nekima koji te stvari čine. Nije hrabrost šutjeti, hrabrost je o tome progovoriti. Preskupo je to za svakoga od nas. Ne samo materijalno, nego u svim drugim, mnogo značajnijim stvarima. Te i takve ljude, treba izvesti na pravi put. Razbijanje, nasilje, vandalizam, to zasigurno nije i ne može biti.

Neki govore, kako bi trebalo video nadzorom nadgledati javne površine i objekte. Nažalost, ne vjerujem u te priče. Mislim kako ni pokrivanje cijelog  grada video nadzorom, ne bi riješilo te probleme. Sve ipak počinje i završava kućnim odgojem. Razgovorima, edukacijom, ukazivanjem mladima na ono što je pravo a što krivo. I po meni najvažnije, našim primjerima i djelima, svakodnevno ukazivati i pokazivati, na razliku između dobrog i lošeg. Morala i nemorala. Nitko drugi, pa ni tisuću kamera, neće i ne može spriječiti uništavanja i vandalizam.

(Adriano Šćulac) 12.11.2024./08:00