Jesmo li ostali sami?

Uhvatiš li se ponekad, u svojoj tišini, u nekom trenutku u danu, u nedjelji prije ponedjeljka, da se osjetiš Sama, Sam?

Da čuješ svoj udisaje i izdisaje, čuješ šuškanje majice kako se grudi nadimaju i uzimaš zrak, čuješ onu smrtnu, gluhu, preglasnu tišinu? Jesu li nas svi zaboravili? Je li te Ona zaboravila? Je li te On zaboravio dok ležiš kraj njega? Je li se osjećaš nevidljiva?

Jesmo li sami?

Je li sad trenutak kad mi najviše treba, baš sad da odgovorim na onu poruku od nekog čudnog lika, one ustrajne žene sa dobrim tijelom ili da jednostavno ja pošaljem poruku u nadi da će me netko čuti? Da li će me to usrećiti? Hoće li popuniti prazninu koju osjećam u ovom trenutku, a sutra već ću zaboraviti na nju jer ću upasti u žižu života, do slijedećeg puta? Jel mi treba baš taj jedan šut pažnje, slušanja, da me netko doživi? Taj jedan smajlić, to jedno srčeko? Jel mi trebaju baš te mrvice da mi popune prazne rezerve nagomilane godinama?

Jesmo li ostali sami? U sretnom braku, u „na van“ skladnoj vezi, uz muža, djecu, ženu, roditelje, posao, prijatelja? Jel zaista gledamo samo svoje potrebe ne zapitajući se da li nekome trebam? Da li da samo onako, iz čiste ljubavi budem nekome potpora ne očekujući ništa natrag? Da samo pitam „Kako si?Jel ti trebam? Jel ti teško? Jel dišeš?“

Ili jednostavno svi trčimo, hvatajući se za slamčice spasa da poboljšamo financije, radno vrijeme, pokušavajući uhvatiti dijete koje nenormalno brzo odrasta, pubertet, neriješenu imovinu, majku i oca kojima je ostalo još par godina života, sestru za koju nemam nikako vremena popiti kavu baš ovaj tjedan, prijateljicu kojoj se raspada život ali samo još danas da odradim pa ću onda? Da li smo zaista oglušili na sve te tuđe potrebe?!

Jesmo li ostali sami u nastojanju da nas netko čuje, vidi, utješi, sačuva od nepravde, zaštiti od surovosti života?

Jesmo li ostali sami da više ne čujemo i ne vidimo onog drugog, koji kopni kraj nas, onaj netko nama bitan koji doživljava nepravdu, Ona koja se bori sa svojom boli, koja vrišti od bespomoćnosti bez snage da se pomakne, da vidi ovo Sunce, onaj netko tko ti piše da je nepravedno, da nije fer? Ona koju doživljavaš nevidljivom, zdravo za gotovo?

Jesmo li postali doktori ignoriranja, društvo slijepaca koji vide, egoistične empate?

Ima li u nama još dovoljno Čovječnosti da pružimo jedan trenutak u danu, u tjednu i da ostanemo, da smo TU, da čujemo, ali onako istinski da slušamo ali bez da čujemo onako kako mi želimo biti slušani; da čujemo bez očekivanja, bez želje da odgovorimo, bez nade da ćemo nešto promijeniti jer smo izdvojili svoje vrijeme za nekog. Da čujemo na način na koji TA osoba želi biti slušana.. Bez želje da promijenimo nekoga, bez nade da će ovo biti trenutak koji će sve promijeniti..

Jer baš tada – nešto će se zaista i promijeniti.

Monika Derosi

02.12.2024./07:33:44