„ Jučer su pokopali u Trstu Josipa Belušića profesora na učiteljištvu u Kopru. Profesor Belušić bio je rodom iz Labinšćine, a uzgojen u talijanskim školama, te premda je svoje prezime pisao starim mletačkim pravopisom (Bellussich), ipak nije nikada zatajio svoj hrvatski rod. Pokojnik je izumio spravu koja je mjerila brzinu kola (kočija) i bilježila točno sate u kojima je „fiacre” bio prazan kroz dan kao što i one sate za koje bi u fiakeru bila jedna, dvie ili više osoba. Ta sprava bilježila je takodjer prevaljeni put i pristojbu što se ima platiti. Taj izum nosio je pok. Belušiću malo ili ništa, te od njega on nije imao nikakove koristi. - Počivao u miru!”.
Tom se viješću hrvatski tjednik „Naša sloga”, koji se tiskao u nakladi J. Krmpotić Puli, 12. siječnja 1905. oprostio od izumitelja brzinomjera o čijem je radu i uspjesima povremeno izvještavao posljednjih desetak godina 19. stoljeća. Belušić je umro u 58. godini života, u nedjelju 8. siječnja u jutarnjim satima u svom domu u Via Rossetti u Trstu, shrvan bolešću ali i tugom za suprugom Annom Incontrera koja je preminula osam mjeseci ranije. Za njim je ostalo sedmero djece, a najmlađa Caterina imala je samo četiri godine.
Kratkotrajnu slavu doživio je na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. godine gdje je predstavio svoj izum, javnosti poznat pod imenom „velocimetar” (u Francuskoj kao „compteur” – brojač, računatelj). Bio je to uređaj koji je objedinjavao funkcije današnjih brzinomjera, taksametra i tahografa. Patent koji je obećavao, osobito jer je Belušić nagrađen zlatnom medaljom Francuske akademije znanosti, a 1890. pobijedio je na natječaju kojega su objavile vlasti Pariza. Njegov je uređaj proglašen najboljim među gotovo 130 prijavljenih, pa je ubrzo prvih stotinu ugrađeno u javnom prijevozu francuskog glavnog grada.
I to je, zapravo, bio početak kraja njegovih poslovnih uspjeha. Umjesto da oplodi godine svoga truda, uskoro slijedi krah. Belušić, koji je u međuvremenu za partnera uzeo izvjesnog Kamenarovića iz Trsta, uskoro s potonjim vodi sudsku parnicu. Na kraju je, nakon šest godina potezanja po sudu, zadovoljštinu i dobio, ali iz svega izlazi u potpunoj besparici i pomalo narušenog zdravlja. K tome profesorska plaća nekada nije dospijevala ni za prehranu brojne obitelji. Supruga Anna u 22 godine rodila je čak devetero djece (dvoje je umrlo ubrzo nakon poroda), pa se često morao zaduživati. U više navrata pomoć mu je pružao Vjekoslav Spinčić s kojim je godinama službovao na učiteljskoj školi u Kopru.
Vjerojatno jedini pravi prijatelj kojega je stekao u životu. S njime održava stalne kontakte, njega izvještava o radu na prvoj slovenskoj„posujilnici” koju narodnjaci utemeljuju u Kopru, od njega traži pomoć oko dobivanja zaposljenja u Puli (od čega je odustao), njemu iznosi svoje muke, njega („svog brata”) obavještava o teško bolesnoj ženi koja neće još dugo, a on u kući ima svega deset kruna. Nekada nema ni solda... Vjerojatno je i ta stalna besparica jedan od razloga što je vrlo rijetko dolazio u rodni kraj, iako udaljenost od Trsta do Labina nije bila osobito velika ni za ondašnje prilike: pošta od Staroga grada do Trsta tada je putovala svega – jedan dan! Ni djeca, sada u izuzetno teškoj situaciji, nisu dolazila u očev zavičaj, nikada nisu upoznali svoje rođake na Labinštini, pa je pomalo pao u zaborav.
Josip Belušić (Giuseppe Bellussich) rođen je u Županićima 13. ožujka 1847. godine. Otac Marin bio je jedan od viđenijih i bolje stojećih ljudi na Vetvi. Sina je dao na školovanje u Pazin, pa na državnu gimnaziju u Koper. Naposljetku mladić završava fakultet u Beču. Prvo zaposlenje dobiva 1874. na Srpskoj moreplovskoj zakladnoj školi u Srbini (Herceg-Novi, Crna Gora). Slijedeće školske 1875/76. godine dolazi u Koper gdje na Carskoj i kraljevskoj muškoj učiteljskoj školi tri desetljeća predaje matematiku, fiziku i tehnički odgoj. Među njegovim su učenicima brojni kasnije poznati Istrani poput Ivana Matetića Ronjgova, Viktora Cara Emina, Frana Barbalića...Ali i labinski đaci, budući učitelji – narodnjaci Frane Baf iz Pićna, Matko Diminić iz Diminići, Gašpar (Gašo) Licul iz Šumbera i Ivan Načinović iz Čepića.
Na Belušića sam, ponovo, naišao prije četvrt stoljeća, sada već daleke 1999. godine listajući uveze već ugasle „Labinske komune”. Naime, 1977. objavili smo informaciju Bogoljuba Barjaktarevića koji je u listu „Naša sloga” iz 1889. (tada je izlazio u Trstu a „izdavatelj i odgovorni urednik” bio je Matko Mandić, jedan od istarskog preporoditeljskog „trolista” Laginja-Mandić-Spinčić) našao članak o novom izumu g. Josipa Bellussicha, „c.kr. profesorora na koparskom učiteljišću”. Krenuo sam Bogijevim tragom i pronašao desetak članaka koji prate rad i nesvakidašnji upjeh profesora rođenog na Labinšćini. Godine 1887. u Beču svoj je izum prijavio pod imenom „Velocimetar” (brzinomjer) da bi godinu kasnije bio prihvaćen kao „Controllore automatico per vetture da nolo” (automatski kontrolor za automobile za najam). Novinari „Naše sloge” bili su ushićeni uređajem „našega vrloga Istranina, prijatelja i rodoljuba”, osobito nakon sudjelovanja na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. i kasnije odluke pariških vlasti da se „velocimetar” uz neke preinake (sada je pokazivao i cijenu) ugradi u vozila za javni prijevoz. Deset godina kasnije uredništvo izražava žaljenje „da je obće došlo izmedju te gospode do parnice i da se nisu znali bolje okoristiti sa doista ženijalnim izumom g. prof. Belušića”.
Razgovarao sam tada s rodbinom na Labinšćini i u Puli, nadajući se prikupiti što više informacija o životu i radu profesora, njegovoj obitelji...Najviše sam kontaktirao Marija Belušića iz Rapca, izumiteljeva prapranećaka koji mi je pružio pomoć i dao osnovne podatke o obitelji, ali preciznije podatke o slavnom rođaku nije imao. Jedina fotografija profesora s obitelji nalazila se u kući njegove sestre Juštine u Barbićima. Tu fotografiju pamtio je inž. Luciano Stemberger koji je često boravio kod none Juštine, ali je ona nestala u paleži i stravičnom pokolju kada su se Nijemci 7.10.1943. sručili na Barbiće. Pokušao sam i preko tršćanskog „Piccola” u kojem sam u ožujku 2000. objavio članak i fotku učitelja koparske škole u nadi da će možda netko od rodbine u Italiji, unuci ili praunuci, pročitati članak i reagirati. Bez uspjeha. Morao sam odustati od daljnjeg istraživanja, a jedina satisfakcija bila je što sam barem donekle uspio razjasniti Belušićev put do Pariza i što sam posredstvom Austrijskog kulturnog instituta u Zagrebu u prosincu 1999. dobio kopiju patenta iz Beča.
Desetak godina kasnije i drugi su krenuli u „potragu” za Belušićem, a najdalje je u svom radu odmakla prof. Dijana Muškardin.
Valter Černjul
08.01.2025./13:25:10