I, što prije dođu to će im cijena biti jeftinija. Zgodno je kad se nakon Božića i Nove godine, i svega što se već tradicionalno povezuje sa tim blagdanima, a ovog puta i završenih predsjedničkih izbora, potegne svenarodno pitanje inflacije. O kojoj samo brojke ili samo postoci jesu vidljivi i čitljivi. A slike političkih zabluda, širokom mnoštvu hrvatskih građana sve očiglednije i razumljivije.
Budući se inflacija ne može negirati, ma koliko ju se htjelo prikazati manjom i beznačajnijom, kad u konačnici ona to nije. Odgovori na najtraženije pitanje, kako joj se oduprijeti ili kako ju zaustaviti? Čim prije a najbolje odmah! Nisu ni približno slični, nekom od poznatih političkih ultimatuma, kakvi se u ovoj zemlji, dozvoljavaju. Sa možebitnom figom u džepu, držeći da je narod općenito glup. E, pa i neće biti baš tako.
I kako vidimo sve teže mogu proći zablude, u koje se još do jučer vjerovalo, misleći da su visoko na snazi u RH. Samo zato što su poduprte nečijom velikom svitom samo prozvanih prijatelja izvana, koji su nas uvjeravali u svoju neprikosnovenu modernost. Mnogo spolova, zelenog vjetra i sličnih pogona za novu energiju. Bez vatre i dima.
Ti isti su, umjesto svinjetine i govedine, promicali i nalagali jelovnike sa crvima, tamaneći nam farme svinja, uz dobro sročenu izliku za njihovu planiranu zaradu, a ovdje prijetnjom od opet neke, smrtonosne zaraze. Jer su njihove dobitne kombinacije investicijskih ulaganja postali crvi! Kao i zeleni porez , a ne svinjetina koju narod u Hrvatskoj uglavnom voli. Posebno za Božić i Novu godinu!
Kružilo se iznad opustošenih hrvatskih polja ne bi li se otkrilo tko što i koliko sije i sadi, i koliko se usudi zasijati svoga, a ne kupovati ono unificirano, jer krenulo se diktirati iz tamo jednog štabnog centra, jednom vrstom pomidora za čitavu Europu. Da bi čim prije čitavi narodi zaboravili, da su ih othranile domaće vrste, sve jednog ukusnijeg od drugog pomidora. Kao glavna hrana u mjesecima žarkih ljeta.
Već pamtimo mnogohulna zla, nanijeta čovječanstvu zbog nečijeg raskalašnog hira. I tu se nije stalo, naumilo se Europu trovati i dalje. Ideološki i kemijski, o financijskom da i ne govorimo.
I sve onako potajice radi(lo) se, na dugoročnim planovima pustih želja, kao da ljudi neće za to saznati. U prvim danima 2025., diktatom politike, odjednom puca otrežnjenje, zbiljom koja i u RH zvoni u glavama. Zovu na buđenje postoci inflacije i opća bijeda velike većine pristojnih građana koji su radeći čestite poslove po 35 /40 godina završili sa mizerijom za preživljavanje.
I postavlja se pitanje, što nam je činiti i kako dalje? Odgovor je gotovo pa jednostavan.
Činiti upravo suprotno, od onoga što je činjeno posljednjih godina, minimalno zadnjih četiri, pa onda opet onih tamo zadnjih barem četiri i tako redom. Sve do „klike“ kojoj se dozvolilo da ušeta u Hrvatsku, i kaubojskim korakom i šerifovanjem, grabi i uzima sve ono vrijedno, za što i hrvatski čovjek i građanin zna da je dobro i da prije svega treba biti u korist ovog društva kao zajednice. A ne besprizorno lakomih pojedinaca, stranih ni domaćih.
Jer kad ono glavno imaš svoje, za sve ostalo ti je lako. Kad život u državi imaš svoj i uređen, onda možeš i štošta drugo kupiti, a i ne moraš, ako te nije volja. Važno je da se suvereno o tome brine i odlučuje. Umjesto da prodaješ gotovo svoju srž i istovremeno upadaš u sve dublje političke i financijske dugove i moralne probleme.
I tako je sada jedno od aktualnih pitanja, za koje se vrijeme može i mora pokrenuti mnogo jače svinjogojstvo, da zadovolji potrebe domaćeg stanovništva za mesom. A koje se još do jučer namjerno i, po direktivama izvana, uništavalo na ovim prostorima u velikim postocima.
Za koje se vrijeme može osigurati dovoljna količina kravljeg mlijeka? I za koje se vrijeme može preokrenuti industrijska proizvodnja u Hrvatskoj, u onu vrstu koja će stvarati proizvode visoke dodane vrijednosti. Za razliku od nisko profitabilnog turizma koji se pretvara u najobičnije „sobičarenje“ sa velikim minusom.
I dalje se otkrivaju nova i nova područja koja se htjelo izbrisati iz sjećanja, kao da nikada nisu postojala. Jednom riječju htjelo ih se zatrti. U slavu nekog višeg boga koji se javljao u liku izdubljene tikve, zadnjeg dana mjeseca listopada.
A, onda su se počeli tresti temelji na koja se nasadila europska mašinerija u političkoj tragikomediji današnjice – i štakore uzbudila. Jer učinjene odluke dolaze na naplatu.
Katarina Šoštarić Perković
16.01.2025./08:16:11