Drago mi je, ja sam EGO!

EGO - latinska riječ za JA.

Da li je moj JA zamijenio moje JA?

Gdje god danas pročitam članak, poslušam radio emisiju, pogledam reels - sve vrvi od ego, egoistično, toksično, manipulativno, sebično, narcisoidno,..Bilo da se radi o roditeljstvu, prijateljstvu, poslu, partnerstvu, politici. Svi se bore protiv zločestog da bi dobro pobijedilo. Ako ne realno, onda barem u svojim glavama.

A da li zaista dobro uvijek pobjedi na kraju? Da li svi hinimo da smo „dobri i pravedni“ a ustvari udaramo samo iz onog najnižeg stupnja ega i sebičnosti? Da li nakon proživljenog razvoda obje strane stavljaju svoj ego sa strane za dobrobit djece? Ili za dobrobit i očuvanje ljudskog odnosa među dvoje ljudi? Da li želimo suprotnu stranu prikazati u lošem svjetlu prijateljima, ali najviše sebi samome u nadi da ću sebe izdignuti? Da li u poslu pametujemo kolegi tko je šta bolje napravio ili bio sposobniji, mudriji, snalažljiviji? Koliko roditelja se umiješa u odgoj svog djeteta preko svojeg ličnog ega pa mudruje iz svojih cipela djetetu koje još nije ni počelo živjeti? Koliko znate ljudi koji se hvale gdje su bili, šta su vidjeli, koliko su moćni, koliko su „veliki“? Koliko znate onih koji danonoćno kritiziraju po društvenim mrežama? Koliko onih koji zagovaraju „ispravan i čedan“ život dok im se krov nad glavom trese od grešnosti i zavidnosti? Koliko partnera se krvnički trudi prikazati svoju stranu priče pravednom i „istinitom“ bez uplitanja ljubavi kontra vlastitog ega? Koliko ima onih koji se kunu na ljubav i poštovanje a zadiru u nečiji brak, nečiju vezu? Koliko onih kojima „bode u oči“ moć jer sami su nemoćni i neostvareni?

Je li se g.Ego umiješao u sve pore našeg bića, našeg društva, naše ljudskosti? Sa kime se točno nadmećemo? Sa kime se zapravo borimo?

Jel zaista glumimo Boga u ljudskom obliku?

Gdje je nestala skromnost, požrtvovnost, ljudskost, ljubav, dobročiniteljstvo, humanost, dobronamjernost? Gdje smo nestali u trenucima kad samo trebamo pružiti podršku, toplu riječ, utjehu, zahvalnost, pozitivno gledanje na stvari? Gdje smo zaboravili pohvaliti svoje dijete, svoju majku, oca, susjeda, partnera, vlast? Samo sudimo. Samo osuđujemo. Samo tražimo greške. Samo upiremo prstom u drugoga. Tražimo dlaku u jajetu. Tražimo glavnoga Krivca. 

Bez da se zapitamo da od nas možda kreće SVE.

Baš sve.

Od nas kreće tapšanje po ramenu, od nas kreće pohvala i lijepa riječ, od nas kreće da sagledamo stvari iz neke druge, pozitivnije perspektive. Od nas i samo NAS kreće da dozvolimo g.Egu da ode jednom na malo duže spavanje. Dok mi pokušamo vidjeti i nešto dobro u ljudima, u danu, u sutrašnjici.

Budimo dobri. Budimo Ljudi.

Monika Derosi

10.02.2025./08:01:24