Imena poginulih rudara pročitana su naglas, kao podsjetnik, ali obveza da se nikad ne zaboravi naša rudarska prošlost

Svečana komemoracija povodom 85. godišnjice najveće rudarske tragedije kad je 28.veljače 1940. poginulo 185 rudara, jučer u prijepodnevnim satima održana u Raši, a sinoć je nastavljena u Gradu partneru -Labinu,  u sklopu velebnog Spomen prostora rudaru i rudaru-borcu, i  u znaku predstojećih svečarskih Dana labinske republike.

Pred mnogobrojnom publikom koja je popunila sva sjedeća mjesta i sve zakutke Spomen prostora rudaru borcu u središtu Labina, ječala su redom imena stradalih rudara, tako dobro poznatih imena i prezimena, sa usana njihovih potomaka , izgovorena u hladnu noć, i ne onako crni mrak. 

Grad je u međuvremenu uznapredovao vanjskim svjetlima i u noći nema ondašnje škurine, samo pogled na Spomen rudaru borcu,  njima u čast podignut, da upiju istinu o onome što se stradalim rudarima dogodilo i zašto? I kao da je večer hladnim srsima probijala grudi prisutnih, i  jednako mjerno rastakala ovu umjetničku raskoš i ljepotu, ostvarenu posebnim svjetlosnim efektima, dižući im poglede prema nebu i uzvišenom cilju. Za kojim su otišli njihovi životi.

„Potpićon, Tupljak, Kazermoni, Casacape, Villete, Termoelektrana Vlaška, TE Plomin, Labin, svega tega ne bi bilo, da ni bilo naših kovari“, rekao je gradonačelnik, Valter Glavičić. „ Ne bi bilo bez sedamsto osamnaest naših kovari ki su  poginuli na delu. Sedamsto osmanaest (718)  familija je ostalo bez oca, bez muža, bez sina, bez suseda. Zato mi je žao da vas vidim večeras tuka, tako puno, malo je frešo. A niš, kako je bilo njin spoda,  ne moremo ni znat, ni anke kao.

Miljor devesto dvajset prve,  tri leta pokle najvećeg rata u povijesti , šesto ljudi na Krvove placi stali su skupa i pokazali, kad se želi, da se more. Izdržali su 36/37 dni. Pokazali su želju i uspjeli su.  Pokle tega, 24-e leta, stvarno su mogli reći, „kova je naša“.

I pokle tega puno, puno tega lepega je pasalo, ali svega tega ne bi bilo da ni bilo njih.  Dece va famejah i puno novih famejah, lepo se storil naš Labin. Ljudi su živeli, i  bili kuntenti. I pustili su nam va dotu jedan veli, veli valor. I  ja sam dete od kovari, nono je delal va kove, i sv život je dela va noćne smjene. Svi su se sastajali oko jedne padeli i jednega pjata. I baš zato mislim da smo mi takovi, kakovi smo. Labin je još vajk jedon grad koji ima jednu velu, velu kovu i nemojte to zabit. Moramo bit prvo sega ponosni i znat gledat napred, znat gledat k jutre i gledat za prekjutre. 

Znat gledat kako ti naši deca danas odgojit, na jedan način, da se to najprvo kapi. Da mi gonamo o svemu temu i da kape kako je nekada bilo teško. Da kape da se ni šlo na pjat lako. Bila je vela, vela muka, da bi mo uopće živeli i da bi mi danas za našu generaciju,  mogli živet malo laglje, nego ca su mogli oni.

I treba znat čuvati  priče o našim kovari, i Labinske republike, i priče o tragediji ka se dogodila va Raše baš na današnji don, pred 85 let, kad je stradalo  185 ljudi na druge po redu svjetske tragedije na nami.  Četiri pokle umrli su va bolnice. Osam let pokle je 80/90 ljudi stradalo u jami Labin. I najgora stvor je ca se to zataškalo.

Ni se smelo o temu govorit. Nisu oteli da ljudi o temu znoju, a naše fameji su patile. Labin i Labinšćina su patile. Zato danas moramo o temu gonat.  Moramo bit na to ponosni, i moramo imet forci gonat da bimo kapili neke stvori, da to ne zgubimo, al ne Labin, Labin se neće zgubit. Riječ je o kovi, neće se zgubit ni šoht, Krvova placa, i ovaj lepi spomenik.

Bitno je da ne zgubimo spomen srca, a vragu smo na putu, na dobrom smo putu da zgubimo spomen srca. Da i to malo što još imamo našega, da nam drugi zapovedaju . I onda sve ovo šta su naši kovari storili i pokle naši partizani, a ja sam ponosan na svog noneta u partizanima. I zato nemojmo se prodavat, čuvajmo naši valori, čuvajmo sve što su naši kovari  storili  i zostanimo svi na svome. Sretan vam Dan Labinske republike! I sretan vam Dan rudara!“, čestitao je Glavičić.   

„Labinski rudari su znali reći, ne morete vi nam gospodariti. Znali su borit se za slobodu, borit se za svoju pravicu. Pasalo je priko sto lit, nažalost ni se čuda tega kambjalo“, rekao je saborski zastupnik Dalibor Paus. „Moremo videt da  ponovo, na početku 21. stoljeća, kao i na početku 20. stoljeća, bude se duhovi prošlosti, budi se ograničavanje ljudskih sloboda i opet veliki upravljaju malima. Da li smo ponovo na početku i što da napravimo? da se ne vratimo u ona vremena kad se pasalo čuda tega teškega.

Naši stariji su znali izborit se za ono ča triba, znali su reći „sada je dosta“ . I mi danas imamo obavezu vodit računa o budućnosti i sigurnosti, naše djece i naše Istre. I stvarno nam kao i našim rudarima, treba puno sreće“, rekao je Paus uz rudarski pozdrav Sretno!

„Uz čestitku povodom Labinske republike, izaslanik Vlade RH izjavio je, „raduju nas pripreme za rekonstrukciju Istarskih željeznica, izgradnju željezničkog tunela Učka i ravničarske pruge, radi boljeg povezivanja Istre sa ostalim dijelovima Hrvatske“. 

U ime predsjednika RH, Zorana Milanovića i osobno, komemorativni skup pozdravila je izaslanica predsjednika RH, Jadranka Žarković „Istarski antifašizam je baština kojom se ponosimo, bila je to zajednička borba različitih nacionalnosti za slobodu i to nije zaboravljeno“.

U programu svečane komemoracije sudjelovali su profesori Umjetničke glazbene škole „Matko Brajša Rašan“ instrumentalnom izvedbom himni, „Lijepa naša“ i Krasna zemljo“, Aldo Foško i Robert Mikuljan, te rudarske himne, gdje im se pridružila prof. Tena Bevčar. Solo nastup imao je Adriano Šćulac sa pjesmom „Kovari“.

Svečani program komemoracije koji su vodili  i moderirali, Loredana Ružić Modrušan i Daniel Mohorović, završio je glazbenom točkom „Bella Ciao“, a potom i audio vizualnim spektaklom. (K.Š.P.)01.03.2025./08:54:50